Posmatram svijet oko sebe, analiziram međuljudske odnose i razmišljajući o tome, počinjem da analiziram samu sebe i dolazim do saznanja, da iako okružena velikim brojem ljudi, koji su tu, osjećam usamljenost koja ponekad vrišti u meni. Ta usamljenost nije fizička, ljudi jesu prisutni tu, da, razgovaram s njima, ali osjetim da iako mi pričamo, mislima smo nevjerovatno udaljeni, svako u nekom svom svijetu. Ne osjetim istinsku zainteresovanost niti povezanost. Pitanja su postala šablonska, odgovori sve više jednostavni, mnogo puta ponavljani i neiskreni. Obično pitanje: “Kako si?”- postavlja se iz navike, a ne iz želje da spoznamo kako se druga osoba osjeća. A šta je čovjek ako ne biće koje osjeća i ima potrebu da izražava svoje emocije? To me dovodi da se zapitam uopće, kakve su to naše emocije danas? Da li su one postojane? Ako jesu, da li su negdje sakrivene u nama, dok stavljamo masku i neistinu priču pričamo ostalima? ”
Ovaj kratki tekst je napisan početkom 2015. godine nakon što sam se nakon dva sata druženja vratila kući i shvatila, da sam sve vrijeme lažnim osmijehom, klimanjem glave, nastojeći da se uklopim u rutinu razgovora gdje niko nikog zapravo ne sluša, izgubila samu sebe. Nakon tog dana, kao da se nešto prelomilo u meni, i shvatila sam da je neophodno da napravim neku promjenu u svome životu. Nastavak te priče slijedi dvije godine kasnije, i želim da podijelim svoje viđenje s vama.
Rođena sam u vremenu za koje se često koristi fraza “21. stoljeće” u negativnom smislu, i svakodnevno uviđam sve više toga nestalog, tmurnog i tužnog. Svakodnevni rad, preopterećenost, brige, pritisak, trka za ostvarenjem i želja da živimo u skladu sa vremenom i društvom koje nas tjera da ga sustižemo, od ljudi stvara robove, koji žive život i nikada se zapravo ne zapitaju ko su to oni?
Posljedica svega toga je otuđenost. Gubimo vezu s ljudima, nemamo vremena za živi kontakt, razgovor, te tako gubimo i sami sebe. To mi govori da nemamo ni volju ni strpljenje, i ono što nam stalno teče- vrijeme, da izgrađujemo odnose.
I čega sam ja to svakodnevni svjedok? Prošlo je dvije godine, ali neke stvari se ne mijenjaju, naprotiv, sve me više zabrinjavaju. Kakva to “prijateljstva” ja svakodnevno susrećem? Izgledaju otprilike ovako:
Ući ću u kafić, proći ću kroz grad, otići nekome kući, svugdje je situacija ista, masovna druženja gdje svi sjede i bulje u svoje mobitele, satima listajući facebook, instagram ili neku drugu društvenu mrežu. Ne razgovara se, svako ima svoj mobitel i to je glavna zanimacija, ponekad se nešto prokomentariše i to je sve. Nakon toga, slijedi par selfija, koji nakon editovanja, peglanja lica, povećanja očiju i dodavanja nekog filtera, postavlja se na facebook ili instagram. Ali, to nije sve, naravno da se prije toga smišlja neki dobar opis, traži se neki dobar citat. I sada imamo sliku, opis i sve je spremno za iduću fazu, faza praćenja lajkova, komentara, stickera… Prijateljstvo? Dobro, možda jeste neki vid prijateljstva, ali izuzetno površno jer često, nakon toga svako ide na svoju stranu, druženje je završeno.
Slična situacija je i sa vezama. Mladići i djevojke svakodnevno objavljuju svoje fotografije na društvene mreže, najčešće fb i instagram, stavljajući citate, komentare i razne stickere. Ponekad su to fotografije koje i nisu baš primjerene za društvene mreže,a tih fotografija tokom samo jednog dana bude mnogo. Zapitam se zašto? Zašto je nekome potrebno da dijeli svaki intimni trenutak, trenutak poseban samo za to dvoje, trenutak koji nakon objavljivanja, u nekoliko minuta, postaje dostupan svakome a samim tim izložen komentarima ljudi koji daju sebi pravo da osuđuju ili odobravaju. Po meni, taj zaleđeni trenutak gubi na svojoj vrijednosti. Zašto? Vjerovatno iz želje da se dokaže svima kako su oni naljepši i najsretniji par, čija je ljubav toliko jaka, ljubav koja nema problema, ljubav koja opstaje, iz dana u dan, mjesec po mjesec… Ljubav? Zapitala bih se ako je to jedina sreća koja provazilazi iz tih susreta, fotografije kojima ćete se poslije diviti. Zapravo, ne diviti se vašoj ljubavi, već kako vi izgledate dok ste zaljubljeni. Ma dobro, nije to nikakav problem, sve dok postoji opcija “delete photo”.
Nije ništa novo da ljudi gledaju šta drugi misle o njima i da žele da se prikažu u najboljem svjetlu, ali vrijeme u kojem mi živimo pruža nam mogućnost da u svakom trenutku vidimo i čujemo, gdje je ko i šta taj neko radi. Masovno objavljivanje fotografija prerasta u bolest, ponekad je uzrok nekih psihičkih bolesti, najčešće depresija. Zašto? Nečiji život nam izgleda savršen a samim time postajemo nezadovoljni vlastitim i to vodi u stanje iz kojeg se teško izvući. Sva i svako nam smeta, smeta nam nečiji uspjeh, nečija sreća, nečiji osmijeh, nečiji entuzijazam i želja da se dokazuju. Zaboravlja se da svi mi imamo probleme i da nikome život nije savršen.
Da li je onda problem u vremenu? Da li je problem u ljudima? Da li će se ikada išta promijeniti ili će sve ostati kako jeste? Da li će se bolesti zbog društvenih mreža povećavati, dok zapostavljamo porodicu, prijatelje, komšije, društveni život (stvarni život), a prije svega zapostavljamo sebe.
Upravo zbog toga što je ova tema aktuelna, postojalo je mnogo takmičenja, literarnih i fotografskih, čiji je zadatak bio da se na najbolji način predstavi problem ovisnosti mladih. Ova tema me je privukla i zbog toga sam odlučila da iskoristim svoj hobi i da uradim jedan fotošuting sa prijateljima a potom apliciram za takmičenje. Fotografije su odabrane i objavljene, a reakcije su me oduševile. Na setu, u početku svi su bili, blago je rečeno, nezainteresovani, jer ih baš i ne oduševljava tema koja ih kritikuje. Međutim, nakon prve fotografije, u kojoj je cilj bio prikazati kako mladi provode slobodno vrijeme, slijedio je drugi dio šutinga, čiji je cilj bio da se pokaže da ako barem privremeno ostavimo mobitele po strani, moći ćemo se zabaviti jedni s drugima i od srca se smijati a ne pisati “LoL”. Šuting koji je trebao trajati pola sata vremena, produžio se na dva sata, svi su se zabavili te puni energije otišli na nastavu.
Nakon tog dana, razmišljala sam o ovoj temi sve češće, dok nisam došla do spoznaje da je ljudima potrebno jako malo da se istinski zabave i druže, potrebna je samo prava prilika a prije svega volja za tako nešto. Fotošuting je rađen 2016. godine, i od tog dana pa do danas, mnogo sam se promijenila. Dešavalo mi se, a vjerujem da je i ostalima, da se nađem u situaciji kada mobitel služi kao “bijeg” od nekih situacija, ljudi i njihovih tema. Bijeg od konverzacije za koju i nismo baš zainteresirani. To i mogu shvatiti u neku ruku, ali tjeram sebe da što manje dolazim u takve situacije.
Na početku sam rekla na šta su se razgovori sveli, na nezainteresovanost i nepovezanost među ljudima. Možemo kritikovati druge ljude, vrijeme, tehnologiju itd, ali najprije trebamo poći od sebe. Šta to vi radite da promijenite vaš način života? I šta sam to ja uradila? Promijenila sam sebe. Aktivirala sam se, prva prilazila, ostvarivala kontakt, trudila se da ga održim, i dan danas ga njegujem i radim na tome. Aktivirala se u školi, u društvu i vlastitoj porodici. Nastojala da pomognem drugima i da zaista slušam šta mi neko ima za reći. Tu sam za sve druge kad im je teško, a pogotovo kada treba slaviti nešto. Stavila potrebe drugih iznad vlastitih i dobila sam mnogo više zauzvrat. Istinski sam se povezala sa nekima, i ako ćemo biti realni, takvih nema mnogo, ali tako i treba da bude. Dugo isčekivanu povezanost sa ljudima pronašla sam nakon što sam je počela tražiti. Da, naravno da ima još dana kada u društvu svi budu pasivni, niko nije raspoložen za stvarni razgovor, ali i u tim situacijama je postalo prijatno osluškivati tišinu jer sam okružena meni dragim ljudima.
Prije par mjeseci pronašla sam jednu fotografiju, koja će savršeno da uobliči i potvrdi ono što ću sada da kažem. Svako vrijeme nosi neka svoja obilježja. Neko vjeruje da se mijenja vrijeme, neko vjeruje da se mijenjaju ljudi. Ja mislim da se mijenja i jedno i drugo, samo što pogrešno sagledamo ovisnost ljudi o društvenim mrežama. Ljudi su oduvijek imali potrebu da saznaju i da dolaze brzo do novih informacija iz svijeta. Ljudi su oduvijek imali želju da ostvare kontakt sa nekim na velikim udaljenostima. A danas, zahvaljujući velikom nizu otkrića, dugogodišnjem usavršavanju, od kompjutera veličine jedne sobe, do minijaturnog mobitela koji nam u džep stane, moguće je ono što je nekada bilo nezamislivo. I istina je zapravo sljedeća, ako ste vi društvena osoba, osoba koja voli živu komunikaciju, osoba koja voli ljude, povezanost i navalu adrenalina prilikom upoznavanja novih ljudi, vas ne može spriječiti ni računar ni mobitel niti bilo koja društvena mreža da sve to radite, da se viđate sa prijateljima, a da pri tom svako malo ne uzimate mobitel u svoje ruke.
