Nikada nisam ni pomisljao da odem iz svoje zemlje. Studentski dani su tekli i bilo je tu nade, volje da se uci, polazu ti ispiti koji su tada djelovali kao stepenice bez kraja. Bilo je tu svega, od 6 do 10. Na kraju, prosjek me nije ni interesovao nego spoznaja da cu jednog dana diplomirati i steci diplomu “DRZAVNOG FAKULTETA”. Kao i svemu tako je i studiranju dosao kraj. Akademski gradjanin, pun ponosa, zelje za dokazivanjem, radom, uspjehom.
Samo sto ubrzo mi je postalo jasno da moja diploma ne vrijedi ni “prebijene pare” ako nemam neku debelu vezu, debelog rodjaka, debeo racun. Sve u svemu, moram se roditi ili kao sin nekog biznismena, politicara, svestenog lica da bih imao priliku da se borim i imam normalan zivot. Tako je moja borba trajala pune dve godine da bih na kraju odustao i uradio nesto sto nisam moga ni da sanjam.
Poslao sam svoje podatke u jednu kompaniju u Njemackoj. Nekoliko dana kasnije dobio sam odgovor i zamislite, nije mi bila potrebna veza da dobijem posao. Kupio sam kartu u jednom pravcu, spakovao cijeli svoj zivot, svojih 26 godina u dva kofera i krenuo. Do autobuske stanice su me pratili roditelji, rijec nismo progovorili, muzika u autu nije radila. Kao da je neko umro. Shvatam ja sve, sin jedinac.
Nisu oni zeljeli ovo kao ni ja ali opet, moram nesto da napravim od svog zivota. Kada se jednog dana okrenem i vidim sta sam uradio da znam da je imalo smisla. Dolazim na stanicu, ulazim a tamo masa ljudi. Svi su pokisli, tuzni, oci pune suza. Dajem torbe soferu, kartu i ulazim u bus da nadjem slobodno mjesto. Sjeo sam uz prolaz, da ne gledam svoj grad, da mi bude lakse. Izlazim jos jednom da se pozdravim sa roditeljima. Ne progovaramo ni rijec a suze same teku.
Znaju oni da sam uporan, da se necu lako predati. Vrata busa se zatvaraju i knedla u grlu se toliko povecala da pocinjem da kasljem. Uskoro kao dva spomenika, ukopani moji reditelji stoje i gledaju autobus koji odlazi. Dok smo se vozili gledao sam taj grad, tu zemlju. Sve je izgleda tako spokojno, kao da spava.
Dolazimo do granicnog prelaza, izlazimo iz busa i u koloni cekamo na pregled pasosa.
Dok smo putovali pokusavao sam da spavam, da sto manje mislim na sve. Kada je svanuo novi dan, ugledao sam obrise neke nove zemlje, grada, naroda. Sve je djelovalo drugacije, kao da je druga planeta. Po dolasku na odrediste uzimam svoja dva kofera i cekam ko ce doci po mene. Uskoro se pojavljuju dva covjeka koji se predstavljaju sa velikim osmijehom i kazu da su poslani od strane kompanije da me odvedu u smjestaj.
Uskoro dolazim do kuce, smjestam se a oni mi daju kljuceve od auta i kazu da je adresa od firme ukucana i da samo trebam da je nadjem u navigaciji. Zasto su oni tako sretni, tako drugaciji, tako jednostavni? Zasto nije tako u mojoj zemlji? I evo, to isto pitanje postavljam sebi vec punih 10 mjeseci. Ali sada znam odgovor.
Ljudi su srecni jer znaju da imaju normalan zivot. Svojim radom obezbjedjuju sebi, svojim porodicama normalne uslove zivota. Ja sam tu gdje jesam, radim, zivim. A ti zemljo moja, ostaj mi dobro i neka Bog sacuva one koji ne mogu da odu iz tebe i hvala tvojim “vrsnim muzicarima na muzici” zbog koje sam otisao, a ja, ja ti se nikad necu vratiti….
Ime autora poznato redakciji
6yka.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.