Aid Kardaš legenda NK Bosna i dobri čovjek čija pojava je asocijaca na ono drugačije i bolje Visoko koje smo voljeli

Aid Kardaš je ljudina, poštenjačina, vazda nasmijan, dobar čovjek i svojevremeno vrhunski fudbaler. Imao sam priliku u najslavnijoj istoriji Bosne igrati sa Aidom Kardašom, od prvih kvalifikacija u Jablanici 1994.godine kada smo završili na prvom državnom prvenstvu BiH u Zenici i nesretno ispali od FK Sarajevo primivši gol u 87.minuti gdje smo pogriješili ja i Vejsil Ašlama, a Džemo Smječanin nam srušio snove o finalu, pa sve do 1996.godine kada sam shvatio da to više nije za mene jer su dolazili puno bolji i spremniji igrači koji su me smjestili na klupu za rezerve i ubrzali moju odluku da je za mene ipak novinarstvo i Radio Visoko.

Za mene je to bio kraj snova da ću nekada igrati neke velike utakmice, a za Aida Kardaša je tek tada počela obećavajuća i zvjezdana karijera. Bio je ubjedljivo najbolji centarfor tog vremena u svim BH ligama. Davao je golove iz svih pozicija, bio strijelac lige, oduševljavao je navijače Bosne, zbog njega se dolazilo na stadion. Bio sam svjedok na stadionu Luke kada su dolazili i iz Sarajeva i iz Želje da ga traže i pokušaju dovesti u svoje redove, novac nije bio problem. Ali Aid Kardaš je visočki Asim Ferhatović Hase koji nije htio i srce mu nije moglo iz Visokog. Karijeru je počeo, onu značajniju, koja se pamti, u FK Zanatlija. Trener mu je bio Ivo Ištuk. Tada se Aid doslovno zajebavao sa protivničkim odbranama i davao golova koliko je bilo potrebno. Onda je došao rat, pa smo se uz inicijativu Mirsada i Esmira Džafića okupili svi koji smo igrali u svim visočkim klubovima na stadionu Luke i počeli sa treniranjem 1993.godine, ali tako što smo treninge obavljali u Topuzovom Polju i Zimči. Snalazili smo se na razne načine i bez opreme, a onda nam se ukazala šansa u kvalifikacijama u Jablanici gdje smo se plasirali na Državno prvenstvo u Zenicu. Kardaš, Pašalić, Džaviti su bili visočki heroji koji su nas vodili do polufinala, izbacili smo Želju, Slobodu, ali nismo imali sreće protiv Sarajeva koje će kasnije u finalu izgubit od Čelika.

Blistao je Kardaš još nekoliko sezona poslije, davao golove, oduševljavao navijače. Nikad nije krio ni da je “ljubitelj dobre kapljice”, da je bilo drugačije možda bi njegova karijera otišla i u drugom smjeru, ali i sam mi je nedavno na jednoj dženazi gdje smo se sreli u Gornjem Moštru rekao: “Joj Jašo da mi je samo znat kako to izgleda kad si potpuno spreman i da takav odigram još jednu utakmicu”. Što će reći da i sam priznaje da se nikad nije zbog svog načina života do kraja spremio pred sezonu. Iskren kao i uvijek što ga je vjerovatno i puno puta koštalo u životu.

Prije dva dana u ponedjeljak kada je pazarni dan u Visokom, krenem kroz pijacu do Huremove pizzerije (još jedna sportska, ali rukometna visočka legenda) sa Nusretom i Dejanom. I vidim Aida Kardaša. Ovoga puta bez žutoljubičastog dresa, štucni i kopački. Nije pred njim bila neka utakmica za bodove, ovoga puta je u igri za život i egzistenciju. I opet nasmijan i vedar, sa evidentnim viškom kilograma i bez devetke na leđima. S punim pravom i odgovornošću to kažem, legenda visočke Bosne nije ovoga puta u protivničkom šesnaestercu i ne čeka centaršut Esmira Džafića da zabije novi gol za radost “Demona”, ali je za svojim štandom sa najboljom moštranskom paprikom i paradajzom. Priđem, pozdravimo se, zagrlimo i kažem mu daj da te uslikam hoću tekst da napišem. Ide osmjeh, mahanje rukom, pozdrav, vraćanje kusura mušteriji i odgovor: “More naravno, samo piši, al nemoj ono sve što znaš (smijeh)”.

Kad bi imao neki uticaj nazvao bih stadion Luke po Aidu Kardašu i to za njegovog života jer njegova životna priča, njegov put, golovi i radost koju nam je svima priuštio u vrijeme aktivnog igranja zapravo su recidivi onog još malo lijepog i starog pozitivnog Visokog kojeg se sjećamo u hodnicima naše svijesti.