Ako je tvoj odgovor da

Je li vam se ikada desilo da ste htjeli napisati nešto, ali u glavi je umjesto zamišljenih riječi svirala zamišljena muzika? Je li vam se desilo da morate reći, a ne znate šta? Koliko li sam stran i jesam li dovoljno dobar glumac na životnoj pozornici ako posjedujem manu koja se zove iskrenost?

Kako spoznavajući više stvari uviđam koliko zapravo malo znam, kako sam samo smješten u dimenziju u kojoj sam stranac, čiji jezik ne poznajem, čije znakove ne znam niti se mogu kretati kako se tamo kreće.

Ja sam navikao da letim, njišem se, skačem odbacujući se o zrak i plavetnilo što bi trebalo da bude nebo dok su oni zakovani na gravitaciji.

Je li vam se desilo da umjesto riječi koje želite da napišete vidite slike koje govore više od riječi?

Ponekad sam tako mal, nesposoban, izgubljen pred ovim papirom, scenarijom nesnimljenog filma, pred bojama i objektivom… Stojim zaključan u fioci Dalijeve slike dok me s daljine od 200 metara naprijed promatraju crne siluete koje me ne vide, ali znaju da sam zaključan i čekaju da izađem kako bi me ščepali…

Stojim zarobljen na zadnjoj stranici knjige gdje dodir ruke umire, a ja postajem sjećanje koje se pojavljuje tek jednom: kad neka druga ruka uzme za ugao stranice i okrene me.

Završavam nečijom pobjedom nad 400 strana slova.

Desi li vam se, nekada, rijetko, češće, da vas prekriže kao što križaju na listi za odstrjel, da vam se više nikada ne jave, ne mahnu… da vas kao ne vide, te nakon kraćeg ili dužeg vremena, kada shvate kakvu su grešku uradili pokušaju sve to ispraviti?

Vrijeme je besprijekorno oružje protiv svega…

Pitate li se kada, nakon što se počnu skidati maske sa lica da li živite u svijetu sjena, bivajući samo nečija uobrazilja… Možda ste živjeli samo 600 puta, svaki put kada je neko ko ste bili prije pomislio kako bi bilo dobro da postojite. Šta ako smo samo polovično materijalizirana ostvarenja nečijih želja za srodnim dušama? Ako nas samo dovoljno jaka želja za našim postojanjem može stvoriti do kraja s nekim čiji demoni će igrati indijanske plesove s našim.

Je li vam se desilo da ste mislili kako ste pronašli nekoga s kim ćete naći vremenske pukotine, u koje bi zajedno upali, te ostali tamo, zauvijek a na kraju se pokaže da je to bilo jednostrano mišljenje?

Ako je tvoj odgovor “da” na barem jedno od mojih pitanja, ti koji čitaš ovo – drago mi je da postojiš jer znam da me razumiješ.