Aleksa Šantić i današnja “kriza identiteta”: Mostarski ili srpski, nikako bošnjački i hrvatski

Iza njega je ostala raskošna pjesnička riznica, ali danas prvenstveno prisvajanja i odbacivanja, priča o identitetu, našima i njihovima, najmanje o poeziji.

Goran Kosanić, generalni sekretar mostarske Prosvjete i organizator “Šantićevog festivala djece pjesnika” kaže nam kako je teško odgovoriti na pitanje – šta je Aleksa danas u Mostaru.

“Šantić je bio dio Mostara i danas je dio Mostara. Nažalost zbog vremena koja su se desila i ljudi koji ne razumiju njegovo pisanje, Aleksa je pomalo i gubitnik u današnjem Mostaru. On je kao dijete kojem ukradete igračku, a Aleksi su ukrali Gimnaziju i ukrali su mu ulicu. Šantić i dalje živi, živi u ljudima ovog grada, živi u ljudima kojima je stalo do Mostara, živi u ljudima koji žive kako je on živio u Mostaru”, kazao je Kosanić.

Kosanić voli istaći da je po njemu Aleksa Šantić prvo Mostarac, pa tek onda Pravoslavac, kako i samog sebe određuje.

“Mislim da Šantića ne treba svojatati i nacionalno opredijeljivati. On jeste Srbin, daleko od toga da nije, i to časni, ponosni i pošteni Srbin, ali on je živio u Mostaru i on je duhom Mostarac. Ne bih rekao da su se bošnjačke i hrvatske elite odrekle Šantića, ali na zadnji “Šantićev festival djece pjesnika” ni iz jedne mostarske škole koju pohađaju djeca na hrvatskom jeziku nije stigao niti jedan rad. Ja to ne mogu dokučiti, ali ipak neko nekog ne želi. Ako su u stanju doći radovi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, da ne dođe niti jedan rad iz jednog dijela Mostara. Ne vjerujem da ga se odrekao ijedan pravi Mostarac, ijedan čovjek koji voli poeziju i kulturu. To da politika u sve umiješa svoje prste, to je druga stvar”, pita se Kosanić.

Pjesnik zavičaja, Mostara i Hercegovine

Dr. Irma Marić, profesorica s Fakulteta humanističkih nauka, Univerziteta “Džemal Bijedić” kaže da je Šantić pjesnik zavičaja, Mostara i Hercegovine.

“On je dio duše i duha grada i njegov pjesnički glas je univerzalan glas “malih”, običnih ljudi. Napisao je čuvenu Eminu, ali napisao je i Pretprazničko veče, Veče na školju, Ostajte ovdje, i druge pjesme, u kojima je njegova riječ u svojoj težnji da iskaže individualna i kolektivna stanja duha vremena kojem je pripadao, postala snažnim simbolom i sinonimom za ljepotu kojoj je istinski težio”, kaže nam Marić.

Mostar je stvarni prostor Šantićevog života, nastavlja ona, u kojem je ispjevao ljubavnu, rodoljubno-socijalnu i elegičnu poeziju poistovjećujući se s mentalitetom ljudi, povezujući ih s identitetom i identitetima grada.

“Također, za Aleksu Šantića možemo kazati da je i narodni pjesnik angažiran u književnom, obrazovnom, ali i nacionalno-političkom smislu srpskog naroda. Bio je i pjevač, glumac, recitator i kompozitor. Zahvaljujući i Šantiću, Mostar se zvao gradom poezije. Žao mi je što se Gimnazija Mostar više ne zove Gimnazija Aleksa Šantić”, zaključuje Irma Marić.

Prije svega mostarski pjesnik

Elvedin Nezirović, hvaljeni i nagrađivani književnik te direktor Muzičkog centra Pavarotti smatra kako su nacionalističke političke elite koje vladaju gradom od 1992. godine do danas, hrvatske i bošnjačke, Mostaru uporno nameću novu vrstu identiteta, pri čemu se pokušava potisnuti sve ono što u njegovoj historiji upućuje na isprepletenost, suživot i uzajamno uvažavanje.

“Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vijekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i historijske prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću. U južnoslavenskom književnom kanonu, Šantić se i danas, manje-više, smatra mostarskim, odnosno hercegovačkim pjesnikom. Ova se odrednica, naravno, ne odnosi na Šantićevu geografsku pripadnost, niti na umjetnički domet njegove literature, nego na njegovo književno opredjeljenje: on je mostarski pjesnik na isti način na koji bi se, recimo, za Patricka Modiana moglo reći da je pariski pisac ili za Darija Džamonju da je pisac sarajevske čaršije”, definiše precizno Nezirović.

Šantić, naravno, nastavlja Nezirović, jeste bio Srbin po svom nacionalnom opredjeljenju, pisao je o tom svom srpstvu u duhu romantičarskog vremena u kojem je živio i u kojem je njegova književnost nastajala, i ono je, bez obzira kako neko danas gledao na to, nedovojivo od tog vremena.

Neki su jedva dočekali da se dignu ruke od Šantića

“Šantićev doživljaj srpstva nemoguće je dekodirati uz pomoć onoga što se danas podrazumijeva pod tim terminom – i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, a to je upravo ono što se događa kada ovdašnji politički i akademski apartčici u službi nacionalnih idelogija, pjesnikov etno-nacionalni identitet stavljaju u fokus književne i historijske percepcije. Naime, jedan dio javnosti u zemlji uspostavio je prema ovom pjesniku isti odnos kao i prema nekim drugim bh. piscima (Andrić, Selimović, Ćopić), pri čemu se njihovi lik i djelo, svako na svoj način, isključivo percipiraju kroz imaginarnu etiketu mrzitelja muslimana, Bošnjaka, koji su na ovaj ili onaj način, doprinijeli tragediji koja je taj narod zadesila u posljednjem ili, u slučaju Branka Ćopića, u Drugom svjetskom ratu”, kaže Nezirović.

Iako se ovakva percepcija Šantića u bošnjačkom javnom prostoru ipak može smatrati izolovanim slučajem, neosporno je da su rigidna ideološka čitanja i izopačena tumačenja književnosti u mnogome doprinijela rezigniranom odnosu lokalne bošnjačke akademske zajednice kao i bošnjačkog političkog faktora prema ovom pjesniku.

“Naprotiv, utisak je da su bošnjački intelektualci, ako takvih u Mostaru uopće ima, jedva dočekali da dignu ruke i od Šantića i od festivala koji nosi njegovo ime baš onako kako su digli ruke od naziva “Aleksa Šantić” koji je nekada nosila Gimnazija Mostar. S druge pak strane, današnja hrvatska akademska zajednica u Mostaru nikada, čini mi se, nije ozbiljno shvatila stajalište da je Šantić dio i njihovog kulturno-historijskog naslijeđa, pa u ovim krugovima otpora prema njegovoj politizaciji, u to vrijeme skoro da i nije bilo, a nema ga, koliko mogu vidjeti, ni danas”, kazao je Nezirović o temi o kojoj je često pisao.

Rat i period poslije Šantić je u Mostaru proživio taman onako kao i njegov grad. U ulici koja je nosila njegovo ime bile su najteže borbe Armije i HVO-a, a ulica osim što je potpuno porušena, jednim dijelom dobila ime po zloglasnom Mili Budaku. Iz naziva Gimnazije prebrisano je njegovo ime, a Šantićeve večeri pozije bilo su predmet sporenja dvije Prosvjete.

Pored takvih godina i politika, Mostarcima je ostalo samo da zapjevaju kao još jedan sjajni mostarski pjesnik Mišo Marić neki dan u Sarajevu: “E, moj Aleksa, druže moj tužni, kraj tvoje ljepote, svi smo mi ružni”.

klix.ba/visoko.ba