Anđelić: Komšić želi poraziti Čovića, stvarna vlast nije u Predsjedništvu već u Parlamentu

– Početkom prošle godine potpisana je Jahorinska deklaracija, a vi ste bili među njenim inicijatorima. Ideja je bila zajednički nastup ljevice na izborima ove godine. Sa ove vremenske distance, kakve su po Vašem mišljenju i doista šanse da ljevica nastupi zajednički na sljedećim izborima?

ANĐELIĆ: Skeptičan sam. Jedan od pozitivnih aspekata Jahorinske deklaracije je da su lideri nenacionalističkih stranaka počeli i zvanično međusobno razgovarati. Nevladine organizacije, aktivisti, novinari, zabrinuti građani, intelektualci uspjeli su kreirati pritisak zbog kojeg su političke vođe iskazale, barem javno, volju za objedinjavanjem nastupa na izborima.

Međutim nakon početne reakcije, ne zaboravimo da je Nermin Nikšić bio na Jahorini, zamjenik vođe DF-a također kao i tadašnji lider GS-a, činjenica je da početne zajedničke kafe nisu prerasle u ozbiljnije seanse. Moja osnovna ideja je bila da odmah po objavljivanju deklaracije inzistiramo da se dogovori zajednički kandidat za člana Predsjedništva BiH kako bi ostatak perioda do izbora, a tada je bilo nekih godinu i pol, proveli u usaglašavanju čvrste zajedničke osnove za nastup na parlamentarnim izborima sa jedinstvenom listom.

Stvarna vlast u BiH nije u Predsjedništvu već u parlamentu. Stoga je zajednička lista na parlamentarnim izborima bitna osim ako lični interesi pojedinih političara nisu iznad interesa građana. Realno govoreći usitnjavanje ljevice nastalo je zbog personalnih a ne ideoloških razmimoilaženja. Zato je bilo važno to riješiti na početku sporazumom o zajedničkom kandidatu za člana PredsjedniŠtva.

Sada vidimo da ne samo da nisu to riješili već ni njima samima nije jasno koja je platforma za ovaj dio izbora unutar njihovih sopstvenih stranaka.

–  U javnosti se dosta polemizira o broju kandidata ljevice za članove Predsjedništvo. Mišljenja su podijeljena. Jedni smatraju da ljevica treba ponuditi više kandidata, drugi, sa druge strane upozoravaju da bi to dovelo do rasplinjavanja glasova i da u konačnici nijedan kandidat ne bi pobijedio. Kako Vi gledate na to?

ANĐELIĆ: Željko Komšić obznanio je svoju kandidaturu bez konsultacije s “partnerima”. Ne postoje nikakvi podaci na čemu je, osim na sopstvenoj želji da porazi Čovića, zasnovao realnost te kandidature. SDP se ponaša ili zagonetno kao da imaju tajnog džokera kojim će iznenaditi javnost te je ujedno i zavesti da glasa za njihovog kandidata ili kandidate ili je potpuno bezidejna kako dalje nastupati pa se očituje u javnosti kontradiktornim izjavama.

Izgleda da ni oni ne znaju sa koliko će kandidata izaći. Mislim da je jedino sigurno da će imati Srbina kandidata za člana Predsjedništva BiH što je jako dobro iako je svima jasno da ko god on bio šanse su mu vrlo male. Smatram da bi bilo važno, ujedno i moralno, da SDP predloži Bošnjaka za PredsjedniŠtvo jer ogromna većina članova i glasača te stranke su iz upravo te etničke skupine. Dolazimo tako u situaciju da je moguće da stranke “ljevice” imaju kandidate za sva tri člana Predsjedništva.

Pri tome niti jedna od potencijalnih kandidatura nije bazirana ni na kakvom ispitivanju javnog mnjenja, političke strategije, realnih izgleda za uspjeh već će, čini mi se, kandidature biti rezultat unutarstranačkih borbi. Meni je, recimo, zanimljiva mogućnost Lane Prlić kao kandidatkinje za članicu Predsjedništva ili nostieljicu liste za državni parlament. Mlada žena je u situaciji da stvarno ne vidim mogućnost nacionalističkih hrvatskih partija da joj prigovore na “nedoličnom ili neiskrenom hrvatstvu” ali partija čija je ona potpredsjednica još uvijek je tiha oko takvih mogućnosti.

Ova žena bi potencijalno strateški mogla odigrati u budućnosti veliku ulogu u rekreiranju bosnaskohercegovačkog drustva. Učlanjenje u SDP nekoliko poznatih političara iz RS-a je još jedan takav korak ka premoštavanju etno-nacionalistickih podjela društva. Jasno određenje protiv bosnjačkog nacionalizma bi bio treći korak ka platformi za progres BiH.

Dakle, nikada ne prihvatiti nikakav poziv za sudjelovanje u bilo čemu zajedno s Izetbegovićem i ostalima je osnovica za bilo kakav napredak u BiH. Jedan izborni štab bi bio neophodan ali sve više je očito da će svaka stranka imati svoju podjednako nepripremljenu kampanju. Krajnje neprofesionalno mi sve to djeluje iako bih volio da me rezultatima demantuju.

– Ljevica je odigrala značajnu ulogu u sprečavanju usvajanja diskriminatorskog prijedloga izmjena Izbornog zakona, ali čini se da je to jedino pitanje gdje su nastupili zajedno. Koje su druge dodirne tačke gdje stranke ljevice mogu tako jasno da zajedno zauzmu stav?

ANĐELIĆ: Kada im čitate programe onda tu bitne razlike nisu vidljive. Uostalom, šta god i da piše u programima, stvarna politika koju nastoje pretočiti u stvarnost, kada dobiju priliku, je često drugačija jer konsocijalni model upravljanja državom nalaze velike koalicije i ma kako se bilo koja stranka odredila u predizbornoj kampanji, njeno post-izborno ponašanje određeno je tim konsocijalnim sistemom.

Dakle, to im je zajedničko jer, za razliku od nacionalista, koja god od njih kada uđe u diobu vlasti ima šansu inzistirati na ekonomskim politikama koje mogu donijeti progres. Vanjska politika Bosne i Hercegovine je nepostojeća. Jedino postojeće je dioba diplomatsko-konzularnih pozicija između nacionalističkih stranaka. Dakle, ljevica se ovdje moze ogledati. Nacionalnost ambasadorice ili ambasadora  nije primarna već poltika koju provodi. Borba protiv korupcije bila bi sljedeće polje kojom bi se ove stranke odredile. Zahvaljujuci katastrofi koju su kreirali nacionalisti, velike su mogućnosti alternative. Problem je što se često i ta alternativa, u ovom slučaju ljevica u BiH, potpuno neozbiljno ponaša da samo revolucionarne promjene preostaju kao mogućnost prevencije rasula u društvu i propasti države.

– Kako bi ocijenili postojeći politički trenutak za ljevicu. Ide li im zapravo na ruku politička fragmentacija stranaka desnog centra?

ANĐELIĆ: Da je ljevica ozbiljna, apsolutno bi joj sve išlo na ruku osim međunarodne situacije. Ekstremna desnica ja na uzlazu u cijeloj Evropi. BiH je na neki način tu preteča jer naši nacionalisti su isto ono što i Stranka slobode u Austriji ili Nizozemskoj, Jobik, baš kao i Orbanov Fidesz u Mađarskoj, Alternativa za Njemačku, poljska vladajuća parija, Zirinovski u Rusiji, UKIP u Britaniji, Putin, Trump, Erdogan… To su jednakosti Izetbegoviću, Čoviću i Dodiku.

Ljevica bi, dakle, mogla imati veliku šansu da je iole organizovana, da ima ikakvu ozbiljnu političku strategiju, viziju budućnosti zemlje, da joj je prioritet rješenje ekonomsko-politickih problema društva a ne rješavanje međustranackih dogovora ko će biti kandidat za člana PredsjedniŠtva.

Čak i ako bi, recimo, taj kandidat pobijedio da li bi ikome bilo imalo bolje u BiH? Nikakve razlike ne bi bilo jer ustav ne nalaže prejaku instituciju predjsednistva države. Centripetalno ustrojenje ostavilo je ovu instituciju s mogucnošću kreiranja vanjske politike, što je, rekli smo, nemoguće u podijeljenom društvu, te pisanja apelacija Ustavnom sudu. Ni jedno ni drugo nije stvarna vlast. Imenovanje nekoliko ambasadora i njihovih zamjenika te nekoliko predstavki u ime malih grupa ljudi ili pojedinaca neće donijeti ništa novo. Stoga, sve okolnosti su protiv vladajućih nacionalista. Jedina njihova prednost je da im je alternativa, uključujući ljevicu, skoro pa nepostojeća. Ako je i ima, svojim ponašanjem iskazuje neozbiljnost i neodgovornost.

vijesti.ba/visoko.ba