Lokalne TemeBadnji dan u bogomolji koja čeka obnovu

Badnji dan u bogomolji koja čeka obnovu

Neuobičajeno sunčan i topao Badnji dan je ove godine dočekao malobrojne pravoslavne vjernike koji su podno srednjovjekovnog kraljevskog grada pohodili Hram Svetog velikomučenika Prokopija u Visokom. On se tu nalazi već više od 160 godina i vjernicima, posjetiocima i prolaznicima priča priče o sebi, sudbinama, vremenu i ljudima. Kao takav je prepoznat i našao se na popisu Nacionalnih spomenika BiH.

Kada hram ne priča svoje priče, o njemu govori dokumentaristika i činjenice prezentirane na nedavnom obilježavanju 160. godišnjice, sada rijetkom slučaju masovnijeg okupljanja oko crkve. Protojerej-stavrofor Ranko Bilinac, sveštenik iz Istočnog Sarajeva, teolog i historičar privodi kraju monografiju o crkvi Svetog Prokopija u Visokom:

“Na brdu Grad ili Visočica postojao je ranije pravoslavni hram i sam naziv mjesta – Klisa nam svjedoči o tome. Naime, u narodu klis je drvni krovni pokrivač, obično bukovi, hrastovi ili od bora. Tvrdog materijala kojim su se pokrivali manastiri ili stare crkve, a grčka riječ ili izraz ‘eklisija’ je crkva. Znači sa tog mjesta, po predanju starih Visočana, ova svetinja je naniže prenesena 1856. godine”.

Postojanje pravoslavnog hrama

Bilinac svoju teoriju potkrepljuje saznanjem o postojanju pravoslavnog hrama sa svojim sveštenicima na ovom području prije izgradnje na današnjem mjestu: “O tome svjedoči bogoslužbena knjiga pisana u Rusiji 1787.godine. Na prvoj i drugoj stranici ovog službenika ima zapis episkopa Ignjatija i episkopa Prokopija za vrijeme čijeg episkovanja je pravljena ova crkva. U ovom svetom hramu se čuva antimins – sveto platno na kome je naslikan Isus Hristos kako razapet leži u grobu i u to sveto platno se ušiva dio moštiju nekog svetitelja. Bez tog antiminsa, sveštenik ne može služiti svetu liturgiju. Taj antimins je urađen i osvećen od arhiepiskopa carigradskog 1845. godine. Znači samo postojanje tog antiminsa svjedoči nam da je Visoko imalo svoju crkvu, svog sveštenika koji je u svetom hramu služio svetu liturgiju”, zaključuje Bilinac.

Citat ruskog putopisca iz 19. vijeka

„Grad je smješten na lijevoj obali Bosne uz podnožje visokog brda. To je ustvari niz drvenih koliba. One su podignute jednim dijelom na brežuljku gdje se nalazi mudirov i kadijin stan, na njih se nastavljaju dućani koji se protežu u dugom redu i po riječnoj obali. Ovaj donji kvart obuhvata 100 pravoslavnih kuća. Ne dočekaše me ni mudir, ni kadija, ali su mi se siromašni hrišćani zanatlije neobično obradovali. S izrazom iskrene radosti su me poveli da mi pokažu svoju novu crkvu. Ona je podignuta malo van grada, na divnom visokom mjestu pored sarajevskog druma i bila je osveštena mjesec dana prije mog dolaska. Građena je od kamena i ima oblik kuće. Unutra je bila potpuno gola. Nije bilo ni knjiga ni sasuda ni ikona, ali su je Visočani ipak mogli sa ponosom pokazivati. Ni jedna druga varoš Srednje Bosne, izuzev glavnih bosanskih gradova Sarajeva i Travnika, još nema pravoslavne crkve.

Zidanje crkve koštalo je Visočane ogromnih napora. Ovdje uopšte nema bogatih ljudi, sve su to siromašne zanatlije, a po okolnim selima kmetovi koje su upropastili spahije i zakupci. Nigdje se u Bosni nije tražilo toliko samopožrtvovanja za podizanje crkve kao ovdje u Visokom. Svaki čovjek je za ovu stvar dao i posljednju zarađenu paru i dolazio kada bi se otrgao od posla da pomogne zidanju. Jedni su vozili kamen, drugi su ga tesali, treći polagali, četvrti pripremali daske za ikonostas, pokrivali krov i sve ovo radili besplatno, za opšte dobro“, objašnjava Ranko Bilinac pokušavajući citirati putopise ruskog kunzula u bosanskom pašaluku iz 19. vijeka.

Još jedan dokument baca posebno svjetlo na ovaj hram i društvene okolnosti 19. vijeka. Naime, nakon Krimskog rata, u oktobru 1856.godine Rusija otvara svoj konzulat u bosanskom pašaluku, tada dijelu osmanskog carstva. Prvi konzul je Aleksandar Giljferding, koji je 1857. posjetio Visoko i svoja zapažanja bilježio u putopisu pod naslovom “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”. Opis varoši i stanovništva u njoj, kao i položaja crkve, njenog datiranja i stavljanja u kontekst sa ostalim pravoslavnim crkvama Bosne, su rijetku sačuvani dokumenti, jer su oni iz samog hrama uništeni 1941. godine u Drugom svjetskom ratu. No, iz njih je jasno da je Hram Sv. Prokopija među tri najstarija u Bosni, a od Sarajeva dolinom rijeke Bosne sve do Save najstariji. I kao takav se svrstava u kulturnu baštinu visokog ranga. I imao je stalnog sveštenika i dosta vjernika.

Današnja situacija je sumorna, čak i u dane najvećih praznika. Nema ili je jako malo ljudi. A zbog njih i njihovih potreba se hram i pravio. Stoga svaki sagovornik nostalgično pravi usporedbe sa nekadašnjim vremenima: “Vjernika je u crkvi neuporedivo manje nego prije rata i svake godine je sve manje. Ponekad se zna desiti da se služba služi pred tek nekoliko vjernika, što je veoma tužno. Visoko je prije rata imalo jaku crkvenu zajednicu, vjernici su imali sveštenika u svom gradu. Sada je slika drugačija. Crkva i njeni objekti su u jako lošem stanju, sveštenička kuća je neuslovna, a sve su to stvari koje itekako utiču na vjernike. Vjerujem da bi ljudi bilo mnogo više kada bi crkva bila uslovnija i sigurnija za posjete. Vjerujem da bi češće dolazili i oni koji su porijeklom iz Visokog, jer bi prepoznali želju stanovnika, ali i vlasti, da se hram obnovi. Osjećali bi se sigurnijim i dobrodošlima“, kaže Neven Krajišnik, član Srpske pravoslavne crkvene opštine Visoko i Organizacionog odbora za obilježavanje 160 godina od izgradnje Hrama.

Vjerski objekti propadaju

Situacije je svjestan i paroh visočki, protojerej Miljan Rađenović: “Na današnji najradosniji praznik, radujući se rođenju Bogomladenca Hrista, služili smo svetu liturgiju na Badnji dan. Za velike praznike je potrebna velika cjelina i veliki broj vjernika. Pravoslavni Srbi se u Visokom trebaju alarmirati i krenuti onim putem koji su dobili crkvenim zakonom, odnosno krštenjem. Kada mi je prošle godine povjerena ova crkva, kao sveštenik sam se suočio sa teškom i depresivnom situacijom, iako to ne smijem biti po prirodi posla. U 21. vijeku ljudskom razumu i dostojanstvu ne priliči stanje ovog objekta. Ne znam kako se može proći pored oronule bogomolje stare preko 160 godina? U težim vremenima, kada su ljudi bili mnogo siromašniji, je stanje bili neuporedivo bolje. Ljudi su bili bogatiji duhom i ljubavlju. Imali su straha Božijega i ljubavi“.

I zaista je teško razumljivo da u zemlji u kojoj crkve i vjerske zajednice imaju regulisanu, pa nerijetko i povlaštenu zakonsku zaštitu, a vjernici stabilniju materijalnu bazu u odnosu na period od prije 160 godina, ovakvi objekti propadaju. Ukoliko to nije stvar politike, onda je sociološki fenomen.

“Na području Visokog, koje nas prima u domove trenutno imamo 40 pravoslavih porodica. Znam da ima i drugih Srba do kojih ne možemo doći kako bi razgovarali. Kao ljudi da vodimo dijalog. Jer sve je ovo prolazno i svi ćemo se nekada zapitati da li smo mogli nešto učiniti, a nismo htjeli? Najgore je ako su htjeli, a niko im se nije javljao da to i učine. Ja se, stoga javljam i molim da se svi probudimo i ne dozvolimo da u ovom lijepom gradiću istorijski spomenik propada. Bilo koja bogomolja”, pojašnjava protojerej Rađenović, pokušavajući se dotaći i pomenutog sociološkog fenomena sa stajališta religije u današnjim vremenima:

“Možda će neko da kaže kako mi vjerski službenici imamo i kako bi mi trebali da dajemo. Ja ću dati svoj lični dobrovoljni prilog za najavljenu adaptaciju Bijele džamije u Visokom. Rekao sam to glavnom imamu i poručio mu da me zovne. Kamo puste sreće da imamo narod koji je nekada ovdje bivao. Da se nekadašnja sloga vrati. Mnogi bi od stida popadali, vidjevši u šta su ulagali njihovi preci. Ali, znam i da ima dobrih ljudi punih ljubavi. Upravo njih u ovim radnosnim danima pozivam da ne budemo kao odbačena siroćad. Nego da budemo sa „svojom majkom“ na okupljanju za praznike. Da dođu oni koji su odselili, a kršteni su ovdje. Neka ugrade sebe sa markom ili stotinu hiljada. Pred Bogom smo svi jednaki”, zaključuje Rađenović.

Riječi teku kao toliko željeni doping. Ovaj paroh jeste unio dozu optimizma i napravio prve krupnije pomake u adaptaciji i uređenju same crkve i objekata u njenom okruženju. Vide to i vjernici, ali i ostali Visočani.

“Dolaskom protojereja Miljana Rađenovića napravljeni su konkretni potezi. Obnavlja se sala i počeo se rješavati problem uklanjanja urušene stare škole. No, još je puno posla pred nama. Svi koji dođu vide crkvu u jako lošem stanju i pod hitno se treba obnoviti fasada, jer se bojim da ona neće izdržati do naredne zime. Prošli sveštenik, Marko Maleš je mnogo toga uradio po pitanju vlage unutar same crkve i zahvaljujući njemu, spriječeno je totalno propadanje unutrašnjosti. Kako ikonopisa tako i elektro-instalacija“, kaže Neven Krajišnik, koji kao novinar održava i Facebook stranicu Srpske pravoslavne crkvene opštine Visoko.

Mnogi obilaze crkvu

Hram su u međuvremnu obilazili predstavnici Zavičajnog muzeja Visoko, Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, potpredsjednik Federacije BiH, načelnica opštine Visoko i vladika Grigorije. Nuđena je i davana pomoć i podrška.

“Ja sam odavno zaljubljena u taj prostor. Fascinira me. Ovu crkvu bi trebali da posjete svi i vide da je to dragulj Centralne Bosne. Te ikone i taj arhitektonski sklop je nešto što se ne može svakodnevno vidjeti i doživjeti na našim prostorima. Pogoto kada je riječ o pravoslavnim objektima, koji su rijeđi u ovom dijelu zemlje. Vrijedna je i njena sličnost sa manastirima Tvrdoš i Žitomislići. Mi smo lani sa jako cijenjenim osobama iz struke obišli lokalitet pomješanih osjećanja. Oduševljenja prostorom , umjetničke i historijske vrijednosti, te istovremeno utučeni zbog velike degradacije objekta“, komentariše Lejla Bećar, kustos Zemaljskog muzeja BiH.

Zbirka ikona

Ono što Hram Sv. Prokopija u Visokom čini posebnim i bogatim je zbirka ikona koje se čuvaju u crkvenoj riznici. Tu se nalazi oko stotinjak ikona. Neke od njih su u dobrom stanju, dok neke i nisu. A upravo zbog vrijednosti tih ikona, tačnije nji 18, Zavod za zaštitu spomenika BiH je proglasio ovaj sveti hram spomenikom kulture u martu 2004. godine. I umjesto da počne vraćati stari sjaj, njegovo ruiniranje se nastavlja.
Konstrukcija crkve je u dobrom stanju. Urađen je krov kako nebi prokišnjavao, ali su ugroženi svi elementi od drveta i prozori su u jako lošem stanju. Potom enterijer u cijelosti. I sve se mora raditi oprezno i uz saznanje ovlaštenih lica, pošto se radi o Nacionalnom spomeniku BiH.

“Koliko god je dobro saznanje da je crkva tako proglašena, toliko je i prepreka. Recimo, svi potrebni radovi na objektu su duplo skuplji, ali to ništa nije bez razloga tako. Moja dosadašnja iskustva na spomenicima govore da je izuzetno bitno da se koriste originalni materijali i da se objekat drži u izvornom stanju. To je zbog historijskog značaja i pripadnosti ljudi tom objektu, crkvi, spomeniku”, smatra Lejla Bećar.

Visočki paroh period od prije pola godine i period u neposrednoj budućnosti smatra krucijalnim za konačno rješavanje ovog pitanja: “Započeli smo sa rekonstrukcijom sale u Svetosavskome domu. Ima još posla i pokušavamo svim institucijama BiH i svim kantonima molbom skrenuti pažnju na ovu crkvu. Da se u 2018. godini stavi u razmatranja kao prioritet za vraćanje sjaja i ljepote. Koliko znamo iz istorijske građe, ona je treća najstarija na prostorima Federacije BiH, a od Sarajeva prema rijeci Savi je vjerovatno najstarija.

Blagoslovom visokog pravosveštenog mitropolita Hrizostoma, čovjekom reda i otvorenih pogleda, koji želi da se gradi, mi ćemo krenuti u temeljitu obnovu. Ja kao paroh koji opslužuje ovu crkvu, pokušavam napraviti pomake. Svojom voljom, mudrošću i hrabrošću ću se zalagati za obnovu. Sve uz blagoslov. Obnova građevine kao i ljudi nam je neophodna“, zaključuje protojerej Rađenović.

Uz Božić i rađanje još jedne godine, budi se novi optimizam za povećanjem svijesti i očuvanjem objekta koji svima nešto znači. Možda iz različitih uglova gledanja, ali sa istim ciljem.

Izvor: Al Jazeera / Visoko.co.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE