Naslovnica Preporuka Intervju Berislav Blag...

Berislav Blagojević: Nema nadu na ću moći živjeti od pisanja ili nauke

12
PODIJELI

Banjalučki pisac Berislav Blagojević dobio je nagradu  Udruženja književnika Republike Srpske za najbolju knjigu u prošloj godini, a riječ je o knjizi „Bumerang“. Blagojević je magistar geografije koji je životni poziv našao u pisanju, a kako se samo od književnosti ne može živjeti tokom godina radio je razne poslove. Trenutno je zaposlen kao portir u Dječijem pozorištu RS.

Sa njim smo za portal Buka razgovarali o književnosti, pisanju, geografiji, poslovima i drugim temama.

Berislave, tvoj roman „Bumerang“ dobio je nagradu  Udruženja književnika Republike Srpske za najbolju knjigu u prošloj godini. Neki bi rekli, napokon da ovu nagradu dobije pisac mlađe generacije. Jesi li očekivao ovu nagradu i šta ona znači, ne samo za tebe, nego i za mlade pisce u RS?

Nagradu nisam očekivao, ali sam se nadao da će knjiga biti primjećena. Ovo priznanje mi posebno znači zato što dolazi iz sredine u kojoj živim i stvaram. Smatram da može djelovati podsticajno i za mlađe kolege, one koji u pravom smislu te riječi predstavljaju mlađu generaciju pisaca. Postoje izuzetni mladi autori, na primjer Danijel Gatarić ili Predrag Bojić, od kojih možemo da očekujemo sjajna djela. Vjerujem da takva djela priznanja i nagrade neće zaobići.

Radnja romana je u Brodu, kakva je sudbina manjih gradova kod nas, da li se u njima život odvija u nekom drugačijem sloju, na nekom drugom nivou? Riječ je o gradovima koje vape za kulturom, pozorištem, bioskopom, bilo čim…

Naročiti problem manjih sredina je nedostatak radnih mjesta ili raznovrsnosti poslova. Ne mogu svi ljudi u jednom mjestu da rade u rafineriji, ili u rudniku, ili u termoelektrani. Uz to, tu su monotonost, osjećaj besperspektivnosti i, naročito, nedostatak sadržaja iz domena kulture i zabave (pod zabavom, dabome, ne podrazumijevam kafane i kladionice). Imamo opštinske centre koji ne samo da nemaju bioskop, recimo, nego nemaju ni knjižaru. Ovo je izuzetno važno, jer nakon zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba, upravo su kultura i umjetnost ono što ispunjava i nadograđuje duh. I nije tačno da u manjim sredinama ne postoji potreba za kulturnim sadržajima. Naprotiv! Neke od najljepših književnih druženja imao sam u gradovima kao što je, na primjer, Novi Grad. Publika je probrana, ali zahvalna i veoma aktivna.

Ti si neko ko se već dugo bavi pisanjem, a opet sa druge strane živimo u svijetu u kojem se sve manje cijeni pisana riječ. Šta tvoje pisanje „održava živim“, šta je to što ti ne dopušta da odustaneš od svega?

Ne mislim da se pisana riječ manje cijeni, ali je činjenica da je broj onih koji drže do nje smanjen. To i nije čudno, imamo li u vidu da je ona manje vidljiva pod debelim naslagama crne (hronika), žute (tabloidi) i ružičaste boje. Međutim, još postoje autori čije se mišljenje cijeni, još postoje čitaoci koji promišljaju i diskutuju o pročitanom. Moje pisanje je „živo“ zahvaljujući unutrašnjoj potrebi, ali i zahvaljujući inspirativnim djelima koje čitam. I čitanje i pisanje su predivna putovanja, zašto bih se lišio te avanture?

Već smo ustanovili da se od književnosti ne može živjeti, potreban je izvor prihoda od kojih pisci žive i plaćaju račune. Imaš li ikakvu nadu da bi nekad mogao da živiš od onog čime svim srcem radiš, a to je pisanje ili pak od onoga za šta si se školovao?

Gajenje takvih nadanja bilo bi prilično uzaludna i bolna rabota. Zaludnog i frustrirajućeg traćenja energije bilo je i previše.

Odavno si magistrirao geografiju, mnogi magistri kod nas ne bave se poslom za koji su se školovali, rade u ko zna kojim sektorima. Danas, kad se osvrneš na godine školovanja kako gledaš na njih, kaješ li se zbog nečega?

Ne kajem se. To je bila moja ljubav, moj izbor, moj rizik. Nije bilo nikakvih obećanja da ću biti u prilici da se bavim naukom. I to je u redu. Ono što nije u redu jeste pogrešna percepcija i vrednovanje određenih disciplina. Godinama se, recimo, stvara ideja o geografiji kao suvišnoj i prevaziđenoj nauci. Geografija nije puko enciklopedijsko poznavanje podataka koji se, na koncu, stalno mijenjaju (npr. broj stanovnika nekog grada). Mnoga znanja koja spadaju u domen geografskih istraživanja su itekako primjenjiva u praksi: geografski informacioni sistemi, demogeografija, prostorno i urbano planiranje, proučavanja erozije i klizišta, hidrološka istraživanja, geoekologija… Dakle, nije tačno da su ovakvi studiji i ovakva znanja suvišna. Stvar je u tome što se ovdje previše toga događa stihijski i bez konsultovanja znjanja i nauke.

Studirao si i magistrirao geografiju. Šta te privuklo geografiji, da li ju istim žarom izučavaš i danas i šta te najviše zanima? Otkrij nam nešto zanimljivo iz geografije što ne spada u okvire opšte kulture…

Prije nego što sam upisao studije, podjednako sam zavolio i fizičku i društvenu geografiju. Sve mi je bilo zanimljivo: kako nastaju pećine, zašto negdje postoje monsuni, šta je cunami, kako izgleda zastava Burkine Faso, kakve su to vulkanske stijene, gdje žive Laponci… Kasnije sam se više fokusirao na društvenu geografiju. Nemam vremena koliko bih volio za geografska istraživanja, ali pratim proučavanja domaćih i stranih autora koliko mogu. Tu i tamo, oglasim se nekim novim prilogom. Prije mjesec dana objavljen je jedan moj naučni rad u časopisu „Zbornik radova“ Geografskog fakulteta u Beogradu. Što se tiče zanimljivosti iz geografije, pretpostavljam da mnogi ne znaju da već gotovo jedan vijek postoji disciplina koja se zove kulturna geografija. Takođe, posljednjih godina se u svijetu mnogo pažnje poklanja istraživanju geografskih aspekata književnosti, a postoji i online časopis „Literary Geographies“.

Mnogi mladi razmišljaju i planiraju odlazak iz BiH, idu u potragu za boljim i sigurnijim životom. Kakva su tvoja razmišljanja na ovu temu?

S obzirom da nisam živio u inostranstvu, u prilici sam tek da prenosim iskustva drugih, što je krajnje nezahvalno. Mogu samo da kažem da imam razumijevanja za sve koji žele da odu. Na kraju, biro za nezaposlene će ih čekati ako ne uspiju u svojim namjerama. Sasvim iskreno, da imam dvadeset, nekakav zanat ili mogućnost da studiram u inostranstvu, sigurno bih pokušao da odem.

Svima je privuklo pažnju kako radiš kao portir u Dječijem pozorištu RS, posao je posao, u društvu u kojem živimo sretni smo da ga imamo. Čime si se sve bavio u životu? Kakva je radna sudbina jednog magistra u Banjaluci?

Radio sam deset godina kao skladištar, komercijalista, pomagao sam u proizvodnom pogonu sa šivaćim mašinama, učestvovao sam u timu koji je izradio prvi izvještaj o klimatskim promjenama u BiH za UNFCCC, bio sam sekretar Udruženja književnika RS… Uz to, povremeno sam nešto prevodio, lektorisao, član sam uredništva časopisa, čitao sam knjige za potrebe snimanja zvučnih knjiga u Specijalnoj biblioteci za slijepa i slabovida lica RS, pripremao i vodio književne večeri.

Teško mogu izbjeći da jednog pisca ne pitam za preporuke za čitanje, šta bi ti ovim putem izdvojio, šta ti zaokuplja pažnju u posljednje vrijeme?

„Ćutanja iz gore“ Mirka Demića, izuzetna knjiga nagrađena nagradom Meša Selimović. Preporučujem knjigu Lasla Krasnahorkaia „Melanholija otpora“, „Tajna crvenog zamka“ Vuleta Žurića, kao i djelo „Paradoksalna sreća“ Žila Lipoveckog.

byka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.