Naslovnica Preporuka Recenzije Bilo bi pošte...

Bilo bi pošteno da “La La Land” dobije Oscara – Pametan, emocionalan i vrlo spretno napravljen film jedan je od favorita za najvažniju nagradu

47
PODIJELI

U ovom je žanru teško nadmašiti moćne klasike poput “Pjevajmo na kiši”, ali ako je “Chicago” dobio šest zlatnih kipića, ovaj superiorni film zaslužuje više

Film “La La Land” na prilično je haotičan način stigao u naša kina. Najprije su ga najavljivali za kraj decembra, zatim su termin prebacili na februar, a sada se ipak pojavio prošlog četvrtka, na početku januara.

Netko se valjda sjetio da je u nedjelju navečer u Americi dodjela Zlatnih globusa, film će ih po svoj prilici izboriti bar nekoliko i to bi mogla biti dobra reklama za to neobično djelce. Reklame će mu itekako trebati, jer se domaći distributer nije potrudio osigurati ni novinarsku projekciju, smatrao je valjda da je dovoljno što se o njemu piše naveliko u stranim medijima i na internetu. Smušena distribucija rezultat je činjenice da film nije proizveo holivudski “major” poput Disneyja ili Warner Bros.-a, kod njih je sve poznato mjesecima unaprijed, a ukoliko su uvjereni u kvalitetu svoje “robe”, nema šanse da se odreknu besplatnog lokalnog publiciteta.

Lud za jazzom

“La La Land” je napravila producentska kompanija Summit Entertainment, ona je srednjeg ranga, uzdigla se zahvaljujući serijalu “Sumrak saga”, no otad je poslovala s promjenljivim uspjehom pa ju je u međuvremenu progutao nešto jači Lionsgate: stoga su i ovakva petljanja donekle razumljiva.

Srećom, “La La Land” je predobar film da bi mu to naškodilo. Režirao ga je Damien Chazelle, filmaš po čijem ste prethodnom ostvarenju “Ritam ludila” (Whiplash) mogli razabrati da jako voli glazbu, pogotovo jazz. On sam navodno jako dobro svira bubnjeve, a to je i specijalizacija protagonista njegova prvijenca. Scenarij za “La La Land” nastao je puno prije, no za tako nešto nije mogao pronaći producenta, međutim, nakon uspjeha “Ritma ludila”, koji je pobijedio na festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu i dobio pet nominacija za Oscara od kojih je tri potvrdio, Hollywood je postao puno prijemčiviji za njegove projekte.

Revolucionari

Tvrdnja da je “La La Land” posveta holivudskim glamuroznim mjuziklima i ostalim fascinantnim žanrovima iz pedesetih tek je djelomično točna. Okej, snimljen je u cinemascopeu, jednom od zaštitnih znakova toga razdoblja, glavni junaci u jednom trenutku odlaze gledati “Buntovnika bez razloga”, kultni film Nicholasa Raya iz 1955., a zvjezdarnica iz tog filma i ovdje je jedan od ključnih objekata. Stan u kojem junakinja živi s prijateljicama natrpan je plakatima starih filmova, ona bi htjela biti glumica kakve su bile Ingrid Bergman ili tko zna tko sve ne, dok je junak fanatični jazz pijanist čiji su idoli Charlie Parker i Miles Davis. Oboje su zaluđeni nostalgijom do te mjere da više ne razlikuju zbilju od fikcije, ali upravo je to i tema filma. Nakon što propadne na ko zna kojoj po redu audiciji, ona potrga sve plakate i prefarba stan. On ipak dobije dobru lekciju svoga znanca, vođe grupe koja svira nekakvu modernu smjesu rocka, funka i jazza: “Ljudi kojima se ti diviš poput Birda (nadimak Charlieja Parkera – op.a.) u svoje su doba bili revolucionari. A što ti radiš revolucionarno? Samo sliniš za njima!”

To je otprilike polazna postavka “La La Land”. Je li danas moguće napraviti nešto tako moćno kao što su mjuzikli “Pjevajmo na kiši” i “Diži zavjesu” (Bandwagon) ili muzika jazz klasika? Odgovor je – vjerojatno ne, ali može se improvizirati nešto slično u njihovom duhu, svježe i na moderan način. Chazelle je mudro odlučio da glavne uloge ne dodijeli glumcima koji su ujedno vrhunski pjevači i plesači, tko će se natjecati s Geneom Kellyjem, Fredom Astaireom i Cyd Charisse, vidi se da su Ryan Gosling i Emma Stone priučeni u tim umijećima, ali to ne smeta jer se doimaju prirodno i spontano. Uostalom, kao i Catherine Deneuve i njezina sestra Françoise Dorleac u filmu njegova uzora Jacquesa Demyja “Gospođice iz Rocheforta”. Prijelazi između dramskih scena i muzičko-plesnih brojeva opušteni su i nenametljivi, a primijetit ćete da je film najefektniji u dijaloškim scenama, jer je to udarna snaga dvoje glavnih glumaca, a ono ostalo zapravo rade usput i s dosta šarma. Autor pritom vješto uokviruje radnju, poigrava se naracijom, potrebna su barem dva gledanja da pohvatate sve njegove finese, a to će mnogi poklonici filma zasigurno i napraviti.

Favorit za Oscara

“La La Land” jako podsjeća na britanski mjuzikl “Apsolutni početnici”, čak je i priča vrlo slična, no taj je – iako povremeno impresivan – grcao u ekscesima, a osim toga Julien Temple nije tako odmjeren i talentovan redatelj igranih filmova (bolje se nalazi u videospotovima i dokumentarcima) kao Chazelle.

Naposljetku, ostaje pitanje može li “La La Land” ove godine dobiti Oscara? Nesumnjivo veliki je favorit, ali dok nismo vidjeli njegovog najvećeg konkurenta, “Mjesečinu” Barryja Jenkinsa, bolje je ništa ne prejudicirati.

Kad bi mu to uspjelo, bio bi to najbolji film koji je posljednjih godina izborio tu nagradu, a u žanru mjuzikla neusporedivo je superiorniji “Chicagu”, koji je ovjenčan čak sa šest pozlaćenih kipića. “La La Land” je pametan, emocionalan i vrlo spretno napravljen film, pa bi zasluživao i više.

visoko.co.ba/jutarnji.hr

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.