Mudri latini su kazali “historia (est) magistra vitae” što u prijevodu znači da je historija učiteljica života. Vođen ovom mudrom izrekom uronio sam u bogatu i hirovitu historiju Bošnjaka s ciljem spoznaje o životu Bošnjaka kroz historiju. Iščitavajući tu historiju došao sam do zaključka da su Bošnjaci narod koji je često puta bio u zabludi o samom sebi, a i drugima, uslijed čega su pravili velike greške, prije svega političke, koje su ih skupo koštale, čije su posljedice ostavile duboke tragove na njihov život.
U prilog navedenoj tvrdnji navest ću nekoliko historijskih činjenica koje su lahko provjerljive u relavantnoj literaturi koja govori o historiji Bošnjaka.
U periodu od 1813 – 1817. godine, bošnjačke age, begovi, ajani i kapetani su na svoju zemlju, a nakon velikih kuga koje su prepolovile bosansko stanovništvo u najboljoj namjeri, naseljavaju srpsko-crnogorske kmetove I siromošne seljake s ciljem da ih spase od gladi bolesti i na taj način im obezbijede egzistenciju, čiji su nasljednjici pred kraj prvog svjetskog rata, umjesto zahvalnosti, nasilnim putem otimali i uzurpirali zemlju i imanje. Dakle Bošnjake je koštao njihov merhametluk i nepromišljenost. A imali su već i tada primjera šta o njima misle oni koje su doveli na svoju zemlju i pustili u svoju kuću.
Pod vodstvom Huseina-kapetana Gradaščevića 1831. započinje ustanak protiv Porte odnosno borba za autonomiju Bosne. Na čelu tadašnjeg Osmanskog carstva se nalazio Mahmud II (1808-1839), sultan Carstva koje je već bilo na umoru, sultan koji je bio poznat kao brutalan vladar. On je bio sin sultana Abdulhamida I (koji je umro od posljedica moždanog udara 7. April 1789.g.) i francuskinje Aimée Dubucq deRivery, te je zbog toga nazivan kao “Sin Francuskinje”, ili još česće kao – “Krsćanski sultan”. Ovu pobunu Turci su uspjeli ugušiti sa katastrofalnim posljedicama po Bošnjake koji su izgubili politički, vojnu i intelektualnu elitu koja je brutalno pobijena ili pozatvarana po najozlogašlenijim kazamatima Osmanskog carstva. Posebno je značajno za ovaj period da su bošnjačka brača Turci kako sebe vole nazivati, u borbu protiv braće pozvali velikog neprijatelja Bosne i Osmanskog carstva, Miloša Obrenovića kojeg su braća Turci za nesebičan doprinos u borbi protiv braće Bošnjaka nagradili svojevrsnom autonomijom. Naravno, Porta je za ovu borbu protiv Bošnjaka agažovala i domaće kvislinge oličene u hercegovcu Ali-paši Rizvanbegoviću i Smail-agi Čengiću. Dakle, iskrena namjera Bošnjačkih prvaka tog vremena završena je katasrofalno po Bošnjake i samu Bosnu, upravo zbog zablude da su dovoljno jaki da se mogu suprostaviti Porti, i zbog zanemarivanja činjecice da postoje uvijek oni koji su spremni na izdaju radi svojih ličnih interesa, a što je i danas slučaj. Treba kazati da otpor nakon odlaska Huseina Gradaščevića nije nestao, on je nastavio da se razvija ali je 1850. godine doživio i konačan kraj kada je Porta poslala poturicu Omer pašu Latasa, Srbina porijeklom iz Bosne koji je bunu ugušio i usput ugušio svu Bosansku elitu. Treba spomenuti, kao primjer kako završavaju izdajice, Omer paša Latas je 1851 godine Ali-pašu Rizvabegovića posadio na Magarca naopako i tako ga proveo kroz Mostar s ciljem da ga ponizi, a nakon toga je Omer paša Latas izdao naredbu da Ali-pašu Rizvanbegovića ubiju u Banjoj Luci u kojoj se Omer-paša Latas poturčio i prešao na Islam.
Suštinska posljedica ove zablude je gubitak velikog broja pametnih glava, rukovodećih ljudi, koji su bili potrebni za donošenje velik i krupnih odluka u budućnosti. Tako su Bosna i Bošnjaci morali dočekivati naredna burna vremena osakačeni.
Nedostatak kvalitetnih kadrova osjetio se već prilikom okupacije Bosne od strane Austru-Ugarske 1878. godine. Suprostavljanje Austro-Ugarskoj bila velika zabluda i velika državno-politička greška. Naime, ta okupacija 1878. godine je dogovorena na Berlinskom kongresu, dakle to je bila volja Evrope uz saglasnost Turskog carstva. Stoga je svaki otpor bio mazohističko suprostavljanje tadašnjim silama koje su upravljale Evropom. Bošnjaci su imali dva izbora pred sobom ili da se povinuju ili da stradaju. Oni su izabrali ovo drugo i nažaolost dobili su samo stradanja i nenadoknadive gubitke. Bošnjaci su tokom otpora ukupaciji izgubili veliki broj sposobnih Bošnjaka koji su izginuli u borbama tokom otpora i pozatvarani, zatim dokrajčena je i uništena država, politička, vojna , upravna, i intelektulana elita. Došlo je do masovnog iseljavanja u Tursku, te potpunog bojkota javnog, političkog i društvenog život od strane Bošnjaka. Djeca su prestajala ići u škole I sl. Bošnjaci će tek pred kraj Austro-Ugarske vladavine, spoznati da su to bili pogrešni potezi jer je Austro-Ugarska bila pravna država koja je svakome čovjeku garantirala osnovna prava I slobode: duhovno-vjerske,biološke, životne i garantovala je imovinska prava i zaštitu. Stim da je Austro-Ugarska, suvereno crpila prirodna i druga bogatsva Bosne baš kao što je to cilj današnjim Evropskim silama.
Period od 1918 do 1941. godine prošao je u zabludama pokušaja političkog organizovanja, s ciljem političke borbe za priznavanje identiteta i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava kroz institucije tadašnjeg državnog uređenja. Svaki pokušaj političkog organizovanja je završavao manje više bez uspješno. I u ovom period na površinu je isplivalo veliko političko nejedinstvo Bošnjaka, koje je i danas na sceni. Preovladavale su sujete i lične ambicije pojedinaca na uštrb općeg interesa. Radi toga su obični narod i država uvijek bili na vjetrometini jakih ideoloških vjetrova istočnih i zapadnih susjeda koji su nastojali Bošnjake što više satanizirati i ukloniti iz društvenog i političkog života.
Period od 1941-1990. godina je karakterističan je po tome da je jedan veliki broj Bošnjaka živio u komunistčkoj zabludi brastva i jedinsta, uz odsutnost pravne države i ljudskih prava. Bošnjaci su u ovom periodu SFRJ bili na marginama društveno političkog života, iako su Bošnjaci proljevali svoju krv za komunističku ideju bratstva i jedinstava vjerujući u bolje sutra. Ovaj period je obilježen također velikom borbom za priznavanjem vlastitog identiteta koju su vodili umni i pamateni Bošnjaci, svjesni da su Bošnjaci itekako ugroženi i potcjenjeni u svojoj državii svojoj zemlji u kojoj je vladalo bratstvo i jedinstvo. Mnogi, ili jedna velika večina tih samosvjesnih Bošnjaka platila je visoku cijenu te borbe. Mnogi su pozatvarani i bili izloženi največim mogučim torturama. Ne samo oni več I njihove porodice. Ne treba zaboriviti ni ljude koji su bili visokopozicionirani kadrovi u komunističkoj partiji koji su bili svjesni svog identitet, i koji su se borili za njegovo priznavanje. Oni su također okončali svoje živote pod izuzetno sumnjivim okolnostima koje ni do danas nisu u cijelosti razjašnjene. Kao primjere borbe treba navesti braću Pozderce i Džemala Bijedića koji su bili dio sistema, a onda, svakako i druge poput pjesnika Maka Dizdara,te drugih istknutih ličnosti iz javnog života koji su imali hrabrost da se suprostave jednom surovom sistemu.
Treba kazati da i danas mnogi Bošnjaci žive u zabludi smatrajući navedeni period kao period blagostanja i sreće, i još usto žale za istim. Niti jedan narod na prostorima bivše Jugoslavije ne žali više za tim sistemom od Bošnjaka koji su bili u najgorem položaju u tom sistemu od svih drugih naroda. Ta činjenica nam na najbolji način ilustruje našu naivnosti i prokletstvo zablude u kojoj živimo, nažalost i dan danas. I ovaj period je uzeo mnogo pametnih i umnih ljudi pa smo devedesete godine dočekali ponovo poprilično kadrovski desetkovani.
Kada su se devedesetih godina Bošnjaci otrgli iz svojih historijskih zabluda, nad njima je pred očima gospođe Evrope i cijelog svijeta izvršen genocide i drugi stravični zločini nepojmljivi za dvadeseto stoljeće, a što je sve dokazano presudama Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ove presude su posebno bitne jer su ih donosile sudije koji nisu Bošnjaci, te iz razloga da nas, naši istočni i zapadni susjedi svojim spletkama ne bi optužili da smo sami sebe ubijali, iako im je to konstantna teza.
Nažalost vrlo kratko smo živjeli u ubjeđenju da ćemo konačno imati državu u kojoj ćemo imati svi jednaka prava. To je bio period agresije na našu državu. Nakon agresije kada smo svi očekivali blagostanje i prosperitet proradile su lične sujete pojedinaca i borba za vlast, koja je u prvi plan isturila Bošnjake koji nisu dostojni vođenja države, a što traje i do dana današnjeg.
Bosna i Bošnjaci su danas veoma jako izloženi neprijateljskim uticajima ideologija kako istočnih tako i zapdnih koje imaju historijski cilj razgradnju države Bosne i Hercegovine.
Dakle,historija nas uči da jedna mala zemlja poput Bosne i Hercegovine od svog prvog pomena pa do današnjih dana ima konstatne neprijatelje koji ima za cilj da je okupiraju i dezorjentiraju radi provođenja svojih ciljeva.
Da li će u tome uspjeti, najbolji odgovor svim današnjim i budućim neprijateljima Bosne i Hercegovine je razgovor vođen između posrnulog Husein-kapetana Gradaščevića i Turskog beglerbega a koji glasi:
Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane.
Jesam beglerbeže, jer ste zulum činili po Bosni! – odgovara Husein-kapetan.
A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?
Nemam ništa, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu Bošnjačku, imam, beglerbeže! Šta bošnjačku, i u Bosni !
Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će.
Ima Bosne beglerbeže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, biće i poslije Vas.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.