Treći oktobar, dan kada će u Visokom konji postati miševi, a kočije bundeve

Sa puno entuzijazma i na krilima predizbornih laži i svjesnih lažnih obećanja uplovilo se u vlast prije četiri godine. Torabi metodom hipnotisanja naroda i vještom manipulacijom održavalo se takvo stanje dvije godine, a onda je počelo da puca po šavovima do trenutka kada se sve raspalo iz jednog jedinog razloga koji se zove interes protkan naglašenom i bolesnom sujetom.

U međuvremenu stvorena je isforsirana slika kulta ličnosti samodopadnih i po vlastitom ubjeđenju za Visoko važnih ljudi koji se tobože bave ozbiljnom politikom, a nasuprot tome to su bili tek mali igrači i pijuni na široj šahovskoj ploči koju oni nisu razumjeli od silnog sljepila naglih otvorenih mogućnosti ostvarivanja koristoljublja u ime i pod krinkom javnog interesa. U Visokom je stvoren ambijent straha u kojem je sistem funkcionisanja bio da je svako svakome uhoda. To je ambijent u kojem se lopovi najbolje snalaze i najbrže kradu.

Na svu sreću po Visoko maske su brzo spale i Visoko je prepoznalo stvarne muljatore, negativce, kočničare razvoja, pohlepne lopove, nezasite ljubitelje materijalnih sredstava koji misle samo na sebe i koji Visoko sa sarajevskih adresa stanovanja doživljavaju samo kao zlatnu žilu i mjesto gdje ostvaruju najveći profit koji troše u najvećoj mjeri izvan Visokog.

Visočani su prepoznali tamnu stranu ljudske ličnosti onih kojima su na izborima dali Visoko na mandat od četiri godine, te tajanstvenost i tajnovitost njihovih krajnjih ambicija i skrivenih namjera. Na početku onaj kojeg su doživjeli kao reformatora u njihovim glavama bio je hrabar i svojeglav, smiren i eruptivan, nepredvidiv; kao takav, djelovao je kao istinska promjena i osoba na koju je Visoko čekalo. Te 2012.godine priče iz podruma o kojima se slušalo pronosili su njegovu slavu nadaleko; snaga o kojoj se kazivalo i širila je strah. On je išao svojim putevima junaka od stranke do Općine, a priča o tobože prijatelju Erdogana prostirala se, kao svaka legenda, i izvan tih puteva. To je oko njegove ličnosti gradilo oreol tajanstvenosti i zagonetke, budilo radoznalost i upitanost, razvijalo divljenje i strahopoštovanje.

Dolazak “reformatora” na vlast u Visokom izazvao je snažan utisak: iznenađenje, začuđenost, radoznalost, oduševljenje, nemir, strepnju i strah. Međutim, ubrzo nastaju promjene. Kad je Kanuni sišao s konja i izgubio poluge vlasti zbog sukoba sa svojim produktom, poče da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednačio s ostalima, počeše mu prilaziti i započinjati razgovor o ozbiljnoj politici i najveći lokalni bezveznjaci i paraziti kojima je on ujedno i najveći životni domet. Za dvije godine posve je iščezao čarobni krug oko vizionara; jedan po jedan, približavali su mu se lokalne intresdžije s nesvjesnom željom da se s njim izjednače, ili da ga podrede sebi. Skoro odmah legenda je počela da se topi, strah da iščezava, divljenje splašnjava, strahopoštovanje gasne. To se događalo iz više razloga. Prvo, prirodna je želja prisutnih da se približe čuvenom junaku, da ga pogledaju, čuju, nešto pitaju. Drugo, kad je sišao s konja (vlasti), postao je dio svakodnevice, jedan od mnogih koji su se okupili u tamnom vilajetu, čovjek kao i svi drugi: legenda je prošlost, stvarnost je bila tu pred očima. Nadmudren je i izigran od onih koje je politički stvorio. Reformatorovo utapanje u masu pogodovalo je želji bezličnih pojedinaca da se s njim izjednače, to im je ulilo samopouzdanje da se stave iznad njega, da mu se podsmjehuju i šegače s njim – taj momenat je odredio početak njegovog političkog kraja i pada iz zagonetnosti mita u blato svakodnevice.  Kao čovjek koji teži ljepoti i sreći, on je sitan, nemoćan i poražen – slava junaka iz 2012.godine pretvara se u komiku nespretnjakovića i nemoćnika.

Visokom je više nego ikad potrebno najbolje rješenje u najgorem trenutku još od “Visočke jangije”.  Teško je snagom poruke pričati o nekom boljem Visokom nakon 03.10.2016. i nakon što izaberu novu vlast kada su ih svi prethodni razočarali. To je isto kao u Andrićevoj Travničkoj hronici kada kada francuski konzul i neostvareni pjesnik Žan Davil priča o francuskim pozorištima sagovorniku koji nikad to nije vidio niti može pojmiti šta mu ovaj pokušava reći. Tako i Visočani nakon 2012.godine svjesni da “‘Možda revolucije rađaju čudovišta?” teško da na ovim izborima koji slijede više mogu vjerovati lokalnim smutljivcima i varalicama željnim vlasti radi ostvarivanja ličnog interesa iz izbornog plijena zvanog budžet i javni sektor. Prevarili su ih prije četiri godine, teško je na istu foru dva puta prevariti Visočanina.

Ali kako god bude, bit će interesantno nakon zatvaranja biračkim mjesta posmatrati reakcije onih koji su mislili da četiri godine traju vječnost i koji su faraonski vodili ovu općinu. Četvrti oktobar ujutro je dan kada konji postaju miševi, a kočije bundeve, baš kao što je u ovom tekstu kroz lik Alije Đerzeleza iz Andrićeve perspektive opisana surova realnost jedne promašene politike i njenog lidera u pokušaju.