Čotrić (SPO): Ulazak Srbije u NATO – kraj lutanja

Da je bilo pameti, kao što, nažalost, nije, švedska “Ikea” ne bi tek ove godine bila otvorena u Beogradu, već bi obilježila dvadeset pet godina postojanja u našoj zemlji.

Kad je u novembru 1989. godine srušen Berlinski zid, simbol podjeljene Evrope i komunističkog poretka, tadašnje rukovodstvo Srbije nije razumjelo kakve se tektonske promjene dešavaju u svijetu, već je smatralo da je reč o “incidentu” poslije kojeg će vojnom intervencijom iz Moskve ponovo biti uspostavljeno “monolitno jedinstvo” u socijalističkom bloku. Iako je govorio o švedskom socijalizmu kao idealu, Milošević je u praksi bio za Staljinov model socijalizma. Zato prvi čovjek Srbije i ovdašnji komunistički vrh nisu podržavali promjene Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, nego su sve nade polagali u konzervativne snage u vrhu SSSR-a koje su pripremale kontrareformaciju. Propast puča čelnika KGB-a, Crvene armije i KPSS-a koji je izveden od 19. do 21. avgusta 1991. godine, Milošević je primio s ogromnim razočaranjem, ali ga neuspeh ideoloških istomišljenika nije odvratio od namjere da vlada autokratski i autistično, i odbije pridruživanje Srbije zajednici demokratskih i uređenih država Zapada.

Ovo kratko podsjećanje bilo je neophodno, jer je stav Miloševića i njegovih istomišljenika s početka devedesetih godina prošlog stoljeća odredio put i poziciju Srbije u narednim godinama, a pogubne posljedice njihovih odluka (raspad Jugoslavije, građanski rat, sukob s cijelim svijetom, sankcije, izbjeglištvo, iseljavanje, siromaštvo, propast privrede, kriminalizacija društva…) osjećamo i danas.

Iako je 1990. godine Jugoslavija bila najbliža prijemu u NATO i Evropsku zajednicu, Srbija 27 godina kasnije nije članica ni NATO, ni Evropske unije.

Naš sjeverni susjed Mađarska 1999. godine pridružila se Severnoatlantskom savezu. Istočne komšije Bugari i Rumuni u sistemu bezbjednosne zaštite Saveza nalaze se od 2004. godine. Od zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Crna Gora članice su NATO-a, Makedonija će to uskoro postati, a BiH i teritorija Kosova su pod međunarodnim (zapravo Zapadnim) protektoratom, s vrlo realnim izgledima da će se u dogledno vrijeme priključiti Sporazumu 29 zemalja članica vodećeg svjetskog vojnog i političkog Saveza. Jedino je Srbija neutralna i sama. Sve i da odluči da se svrsta uz Rusiju, u njen vojni savez, to svrstavanje bilo bi izvan stvarnosti, nalik ustavnoj preambuli o Kosovu.

Srbija je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka bila vodeća zemlja Balkana u evropeizaciji, modernizaciji i prihvatanju tekovina Zapada. I danas bezbjednosni, razvojni i demokratski razlozi nalažu Srbiji pridruživanje zapadnoj porodici naroda. Ulazak Srbije u NATO označiće kraj našem lutanju i početak čišćenja države od svega što u civilizovanom svijetu mora na otpad. Osnovna i trajna uloga Severnoatlantskog saveza je da političkim i vojnim sredstvima sačuva slobodu i bezbjednost članica. Savez je stvoren 1949. godine da spriječi sovjetski ekspanzionizam i čuva mir u Evropi uz pomoć demokratije, vladavine ljudskih prava i zakona.

Srbija više ne smije da gubi vrijeme! Posljednji je trenutak da shvatimo da je NATO ulaznica bez koje u EU ne možemo. NATO je izbor i garant zapadnog puta, a EU je poduže putovanje sa mnogim zadacima i provjerama. Ovaj savez je garant političke izvjesnosti, a bez nje nema ni sigurnosti za investitore, domaće i strane.

Zapadni Savez je organizovan kao međudržavna organizacija u kojoj svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke donose se zajednički, konsenzusom, a svaka članica ima pravo veta. Glas Srbije vrijedio bi kao glas SAD.

I, što je posebno važno, taj glas bi se konačno čuo i uvažavao.

vijesti.ba/visoko.ba