Čović – inžinjer Herceg-Bosne

Piše: Sead Omeragić

Dragan Čović je neka vrsta anti antifašiste. Kada je svojevremeno osvanuo u Tribunalu u Hagu kod Karmela Agiusa, predsjednikom ICTY-ja, znalo se da nešto sprema. Nakon toga posjetio je Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, te ostale političke, vojne i policijske lidere Herceg-Bosne. Bila je to jedna od tragičnijih epizoda iz života anti Dragana anti Čovića, nakon njegovog uzimanja logoraša iz koncentracionih logora i njihovog odvođenja na prisilni rad u tvornicama Sokola.

Dakle, Čović je kršio međunarodno pravo, a onda iskoristio političku funkciju i sastao se sa čovjekom koji mora držati do svog integriteta kao predsjednik jednog međunarodnog suda. Karmel Agius je osoba nadređena nizu najvećih svjetskih pravnika i mora mu se bar ta činjenica poštovati. Posjeta već osuđenim ratnim zločincima otvorila je pitanje Čovićevog kredibiliteta kao člana Predsjedništva BiH.

Čović je 28. avgusta 2016. godine otišao u istom smjeru: Obilježio je nedjelo šestorke iz Ševeningena, koji čekaju potvrđivanje kazne za zločin. U Hrvatskoj su se nadali da će njihova šestorka dobiti ‘nagradu’ kakvu je dobio Šešelj. Niko, međutim ne dovodi u pitanje odnos prema Prliću i ostaloj petorci nakon prvostepene presude. Naime, predsjednik Sudskog vijeća u prvostepenoj presudi u slučaju Prlić i ostali, bio je niko drugi nego Žan Klod Antoneti, oslobodilac Vojislava Šešelja.

No, druge sudije su se snažno suprotstavile ovom francuskom sudiji. Naime, Antoneti je bio suđen za korupciju u Vladi francuskog premijera Dominika de Vilpena. I danas se u Tribunalu priča kako su u komentarima u medijima građani Francuske slavili njegov odlazak iz vlasti, tačnije iz Ministarstva pravde, a žalili Tribunal i pravdu koju će on tamo podijeliti. Izjave na portalima francuskih medija su i danas vidljive i lako provjerljive.

Pošto se Čović nakon svakog svog sumnjivog anti antifašizma ima običaj javno tuširati i pravdati i njegovu posjetu Tribunalu je pokušao upakovati u evropske oblande. Sa Agiusom je, bilateralno, razgovarao o napretku Bosne i Hercegovine u evropskim integracijama, a onda otišao u posjetu onim koji su ovu državu totalno unazadili. Ne znamo je li se i u ćelijama Ševeningena razgovaralo o ulasku BiH u Evropsku uniju i je li informant Prlića i ostalih upoznao prisutne o svojim naporima. Ali je i Čoviću bilo jasno da njegovi domaćini jedva čekaju da ih iz Evrope integrišu nazad u Bosnu i Hercegovinu.

Prliću i petorci osuđenoj prvostepeno za zločinački poduhvat Čović je prenio napore Tribunala da ih doživotno ostavi u Evropskoj uniji? Evropske integracije BiH su krenule od izbjeglica, koji su spašavali gole živote zahvaljujući naporima Prlića i ostalih, a istinska integracija je počela tek sa naseljavanjem zatvora Ševeningen. Ako su Herceg-Bosnu zločinci pravili na zločinu, onda se radi o zločinačkom projektu. Dragan Čović je prvo posjetio tvorce Herceg – Bosne u Tribunalu, a onda obilježio godišnjicu njihovog projekta. Problem je što se projekti Dodika i Čovića ne mogu odvojiti od zločina genocida i zločina protiv čovječnosti.

U kuloarima se govori kako se Čović i Dodik nadaju da Evropa neće prihvatiti državu sa većinskim muslimanima. Na svu sreću Evropa nije ni prihvatilište za zločince i zločinačke projekte kakve joj kao alternativu danas nude Milorad Dodik i Dragan Čović u vidu RS-a i Herceg-Bosne.

Čak je i nedavno mišljenje Zorana Milanovića na onom sastanku sa braniteljima bilo puno sumnje da postoje ikakve šanse da Prlić i ostali Čovićevi domaćini iz Ševeningena budu oslobođeni optužbi za konclogore, ubistva i rušenja gradova po Hercegovini.

Čovićevo obilježavanje godišnjice Herceg – Bosne, jedne užasavajuće tvorevine u historiji hrvatskog naroda, morat će se jednog dana tretirati kao odobravanje zločina. Čović se danas nada da će njegov praktični mentor Milorad Dodik ostvariti svoj cilj. Naravno, Dodik može samo izgubiti svoju zločinačku tvorevinu kad bi se Čović ponašao prema RS-u kao grobnici hrvatskog naroda, što ona jeste u svojoj ‘dubokoj zemaljskoj suštini’. Ali, Čović je našao svog prijatelja Dodika, kao što su nekada njegovi prethodnici nalazili: Tuđman – Miloševića, Boban – Karadžića, Prlić – Lukića. Niko od ovih parnjaka nije uspio ostvariti ideju podjele Bosne i Hercegovine. Pa hoće li to uspjeti Čović i Dodik?

Dodik više i ne spominje Radovana Karadžića, nakon 40 godina robije koje je ovaj dobio za zločinačku tvorevinu Republiku Srpsku i desetine konclogora smrti. Čović bi sa šestorkom mogao uspjeti, ako se u Tribunalu sudije i tužioci odluče na ruiniranje ugleda ovog međunarodnog suda, te razaranje vlastitog profesionalnog digniteta. Da bi možda tom žrtvom udovoljili Čoviću i njegovim pokušajima reanimacije Herceg-Bosne?

Čovićevim posljednjim agitacijama za Herceg-Bosnu pridružio se i Božo Ljubić, odnedavno poslanik u Saboru: „Herceg-Bosna nikad nije bila napuštena niti ugašena“, rekao je Ljubić. Avgust je mjesec u kojem su ugašeni i raspušteni stravični konclogori HVO-a po Hercegovini: desetine mostarskih logora, Dretelj, Heliodrom, Gabela, Žepče…