Naslovnica Preporuka Teme Da li živimo ...

Da li živimo u demokratiji!?

Premda smo početkom devedesetih godina ušli u epohu demokratije i iza nas su u istorijskom retrovizoru ostali socijalizam, komunizam, karađorđevski feudalizam, otomanska i austrougarska okupacija o slobodnom demokratskom sistemu koji uvažava prava i slobode građana kod nas nema ni govora.

27
PODIJELI

Uprkos najvećem broju stranaka po glavi stanovnika u svijetu i više hiljada raznoraznih udruženja građana stvarna demokratija je i dalje iluzija.

Jedino gdje se ona možda ogleda to je ograničena sloboda govora.Dakle da skratim.Ako kažete npr. da su Alija, Franjo i Slobo šupci zbog istog nećete otići u zatvor.Mada ne znači da vam neko neće izbiti oko u kafani i da zbog istog nećete biti poglašeni neprijateljem vlastitog zakona, onako među onima koji se u iste kunu.

Kada bi znali da im te kritike mogu oduzeti glasače i stvarno im našteti vjerovatno bi kritičare zatvarali.

Međutim naša kritika je bezazlena i tako vladajuće strukture je i ne trebaju ni gušiti a ni kažnjavati.

Pravo društvo koje obiluje tolerancijom i demokratijom ne napada kina i kafiće gdje se možda skupljaju pripadnici neheteroseksualne populacije.

U pravom tolerantnom i demokratskom društvu ne postoje dvije škole pod jednim krovom niti djeca  zlostavljaju djecu zbog druge boje kože.

Prava demokratija podrazumijeva i zrelost građana da izaberu svoje predstavnike a ti predstavnici im se ne nameću putem straha, ucijena, korupcije i nepostojanja pravog sistema.

Reći da je naš sistem demokratski i da su ispoštovana načela diobe vlasti je nebuloza.

Isto se ne smije ni pomisliti u državi u kojoj vladajuće elite postavljaju sudije, tužioce, advokate , policajce, kontrolišu i sponzoriraju medije i infiltriraju se u gotovo sve sfere društva počevši čak i od onih najbanalnijih kao što su sport, kultura i umjetnost koje nisu nigdje, izuzev u diktaturama, pod kontrolom političkih subjekata.

Na tu igru često pristaju čak i oni koji tvrde da nisu dio sistema pa ćete tako na čelu inostrane korporacije i u njenom upravnom odboru pronaći nekog od stranačkih igrača.Gore pomenuta imenovanja karakteristična su i za privatne firme.

Naime vlasnici i glavni menadžeri tih kompanija znaju da moraju imati političku poleđinu ako žele da im poslovi idu glatko.U suprotnom ako ne podržavaju neki stranački subjekat procedure oko papirologije će se otegnuti u nedogled, prilikom javnih nabavki neće biti konkurentni taman da u pola cijene ponude dvostruko kvalitetnju robu ili uslugu, a na vratima firme će im se sudarati federalne, kantonalne, općinske, republičke i ine inspekcije koje će tražiti svaki čak i najmanji nedostatak i za isti donositi kazne.

Pravi demokratski sistem ne propisuje poštivanje prava naroda, već građana te i po tome nismo ni prišli demokratiji i samo smo jednu diktaturu zamijenili zbirom drugih diktatura.

Često su te diktature diskretnije,ograničenije i prikrivenije.

Ponekad se koriste tragedijama naroda i nacionalizmon da bi izazvale empatiju i sažaljenje onih nad kojima se dominira.

Po svojoj prirodi su demokratije otvorenih vrata što znači da oni koji vladaju vam otvaraju dvoja vrata.

Prva su vrata njilova, ona kroz koja im se možete priključiti ako to želite.Oduvijek liderima treba mesa koje će u ratu da juriša na granate a u miru lijepiti plakate.

Druga vrata su vrata koje vode iz BiH. Ako vam se ne dopada u BiH možete iz iste i „prošetati“ i svoju energiju uložiti u neke druge sretnije zemlje.

Takođe postiji i jedan privid angažovanja.Dakle za one koji misle da mogu nešto promijeniti dopušteno je osnivanje i djelovanje u stotinama različitih „opozicionih“ udruženja i političkih stranaka koji u suštini ne rade ništa epohalno i nemaju snage za istinsku promjenu sistema.

Ako čak dati subjekti i naprave kakav uspijeh i osvoje koje mjesto u parlamentu često bivaju kupljeni, ucjenjivani i primorani da „promjene dres“ i da u koaliciji podrže one u čijim rukama se nalaze poluge sistema.

Difuznost takvog sistema gdje je jedan diktator zamjenjen većim brojem manjih, tobože posvađanih diktatora omogućava im lakše djelovanje i odvraćanje pažnje sa bitnih problema i ciljeva te skretanje fokusa u irelevantnost, prošlost i ono što se objektivno ne može promijeniti.

Često medijski prostor a samim tim i fokus birača privlače teme kao što su raznorazne prijetnje referendumima, secesijama, prislinim centralizacijama, majorizacijama, trećim entitetima dok bitne teme poput ekonomskog razvoja , borbe protiv siromaštva, spasa kulture, sporta i umjetnosti često stoje u uglu poput starih metli čekajući još jednu predizbornu kampanju.

S toga u BiH demokratija je samo privid.

byka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.