Predstavništvo Brodokomerca u mom komšiluku je zjapilo prazno, izlog je bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisaće mašine, kompjuteri, stolovi, stolice, telefoni, lusteri, pa čak i itison s poda.
Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.
Ušao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kući. Zaustavio me stražar ispred Vojne bolnice: “Šta će ti to?”
Slegnuo sam ramenima: “Ne treba mi, ali samo ne želim da neko piša po njoj, ili puca u nju.”
“Ličnu kartu!”
Izvadio sam akreditaciju Večernjih novina, koju je on sumnjičavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridružio kolega: “Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkačeni Daco…”
Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih “promjena”, ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.
Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.
Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom “e, da je nama našeg Tite”, a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije.
“Povjesničari”, “istoričari” i “historičari” su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati “analize” koje su ga razotkrivale kao “plaćenika Vatikana”, “agenta Kominterne”, “izdajnika hrvatstva”, “dželata srpstva”, “masonskog zavjerenika”, ili šta god je kome palo na pamet.
Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigić, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti.
“Gdje, bolan?”
“Ne brini ništa. Upadaj u auto.”
Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj događaj.
Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koševskom brdu, a organizator Ciganin Emin.
Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ražnju janje i jare, na roštilju đulbastije, bubrezi, brizle, ražnjići, ćevapčići; dva ciganska “orkestra” se nadjačavaju…
Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog “titoističkih” pjesama, a on, kao da je sišao s ekrana nekog filma Saše Petrovića, nabija šešir na oči, razbija čašu s špricerom i kaže:
“Ko im jebe mater! Ne mogu mi ništa – previše ih plaćam.”
Slavlje traje duboko u noć. Iako je uveliko policijski čas, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamračenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da ‘kvare ćeif’.
Sutradan sam napisao članak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportažu, ali nije emitovana.
Ne pamtim taj dan zato što je to bila stogodišnjica rođenja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu.
P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio sa Dubravkom Brigićem i pamtiću ga uvijek po tome.
visoko.ba/slobodna-bosna.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.