Naslovnica Preporuka Damir Nikšić:...

Damir Nikšić: Da bi se oslobodio duh pojedinca, društvo mora mentalno izletjeti iz kaveza države-nacije

Trenutno živimo i postojimo po inerciji. Državnici "državuju", a pomenuto društvo se samo snalazi, preliva preko granica, živi svoj život...

31
PODIJELI

Ne samo da se u regiji jasno vidi kriza države, već je i samo društvo u potpunom neredu i rasulu. Društveni ugovor ne postoji jer svi smo regionalno (kao nekoć relativno jedinstveno jugoslovensko društvo) bez pitanja natjerani u “tranziciju” pod kojom se u posljednje vrijeme počelo štošta podrazumijevati.

Trenutno živimo i postojimo po inerciji. Državnici “državuju”, a pomenuto društvo se samo snalazi, preliva preko granica, živi svoj život, što u mnogome govori o vitalnosti i postojanosti društva nezavisno od države, tj. o postojanju slobodnog, politički nezavisnog društva.

Poplave 2014.

Najbolji dokaz tome su bile poplave 2014. kada se skupa sa Savom i “regionalno društvo” razlilo preko državnih i etničkih granica hrleći jedni drugima u pomoć i to upravo na onaj način na koji jedno društvo prirodno i u prirodi djeluje, mehanizmom koji u nauci definiše društvo, a to je individualna kooperacija bez vanjskog uticaja i primoranja (od strane institucije) već isključivo na bazi lične odluke i akcije.

Tada smo uspjeli nazrijeti tu nadasve živu i kipuću “ponornicu” društva koje je devedesetih otišlo “u podzemlje” i koje, izgleda, samo čeka da pokulja na površinu.

Tada smo na jednoj strani uočili tu neukrotivu “neman” društva koja je u stanju raskinuti sve institucionalne i zakonske okove, provaliti ustave i ustave, sve granice, poput King Konga, dok smo na drugoj strani spoznali svu iluziju zlatnih kaveza nacionalnih država (samica) na ovim prostorima. Države i državnici su bili potpuno nespremni i nemoćni da se suoče sa prirodnom nepogodom koja je pogodovala prirodi ovdašnjeg društva da se oslobodi “čini” koje su državne administracije i mediji bacali godinama na njega.

Ići ću još dalje i reći da se “društvo” u maju 2014. pokazalo kao naučna činjenica, a ne mit. Ono je bilo osviješteno, probuđeno, svjedočeći da države zapravo u stvarnosti ne postoje, da im ne mogu pomoći čak ni u miru, a kamoli u ratu kojim ih plaše i natjeruju sebi u patriotski partijski zagrljaj. Upravo ti “neprijatelji” su pritekli u pomoć. Svi smo se iznenadili količinom humanosti koja je u drugi plan bacila sadavećdosadni nacionalizam.

Društvo se na trenutak probudilo iz transa i reagovalo ne kao narod, kao nacija, već kao ljudski rod, kao obično “čovječanstvo” i to na bazi “zajedničke čovječnosti” i ljudske solidarnosti koja je imanentna ljudskom biću, pa čak i onom sa Balkana.

Proradila je biologija i političke konstrukcije, zle “čini” nacionalnog društva su načas nestale. Mediji su nam prikazali zbunjene i dezorijentisane lidere i administracije za koje je taj društveni fenomen bio veće iznenađenje, veća katastrofa i nepogoda nego sama prirodna katastrofa i elementarna nepogoda koja se dešavala.

Srećom je i taj “incident” bio zataškan i zakrpljen lavinom koja je uslijedila, a to je bio iznenadni odron i klizište retorike i političke demagogije devedesetih: sjetićemo se da se je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević uhvatila kao davljenik za Šešeljevu slamku koji je tek bio izašao iz haškog zatvora i lansirao par provokacija preko Dunava i Save. Sastali su se na medijskom nebu kao šipka i ratni bubanj i zasvirali stari dobri vojni marš. Možda su nam na tren izgledali kao da su pogriješili intonaciju, zvučali malo staromodno, “kao iz naftalina”, ali onda smo naglo svi prepoznali staru dobru pjesmu i zaigrali kao da se ništa u međuvremenu nije desilo. Sve je opet bilo kao prije.

Pošto nisu znali kako da se nose sa sadašnjošću – vratili su nas na poznati teren, a to je ratna prošlost. Uradili su to jednostavno zato što to uvijek, ali uvijek, u svakom trenutku i svakoj prilici – pali.

Nakon ovoga mnogi mladi ljudi su počeli masovno napuštati zemlje regije i trend koji se uspostavio tih dana i traje i danas. To je postao zvanični kurs kojeg se politika drži posljednje tri godine. Mnogi su shvatili da tako zbilja nema naprijed već samo i jedino nazad. Slavonija se, npr., od tada do sada skoro ispraznila.

Jugoslovensko društvo, država i nacionalizam

Neki smatraju “jugoslovensko društvo” rezultatom jugoslovenskog nacionalizma i komunističkog etatizma te kao takvog “neuspjelim eksperimentom jugoslovenske države”. Oni ne vide to društvo kao nešto što je postojalo na ovom tlu i prije nje. Ne vide period jugoslovenske države (pa i komunističke) kao rezultat i plod moderne evropske istorije, tj. ideja i vrijednosti koje su uobličile modernu Evropu. Oni ne vide taj period kao globalni post-kolonijalni period rehabilitacije mnogih društava i predijela od imperijalizma, vjerovatno zato što su i sami brže-bolje požurili da poput nojeva zabiju glavu nazad u tur starim centrima moći kao i u sopstveni neokolonijalni i neokolonizirani identitet nakon što su uništili suverenitet bivše države uništavajući suverenitet pojedinačnih građana i pretvarajući ih u grupe.

Moje mišljenje je da Jugoslavija nije bila uzrokom ili “uzgajivačem” jugoslovenskog društva, već upravo obrnuto – njegovom logičnom posljedicom.

Mnogi danas, naime, ostrašćeno ideološki negiraju ono što je očigledno i što je naučna činjenica, a to je da je veliki dio “jugoslovenskog društva” zapravo plod istorijskih međuljudskih, komšijskih, često i porodičnih odnosa, ne samo u poznatom slučaju srednjovjekovne vlastele (koji su bili međusobno povezani bračnim i familijarnim vezama), već i kod običnog stanovništva ovih krajeva.

Ovdje na ovim prostorima jesu graničile imperije, ali se njihovi  politički sukobi i odnosi ne mogu uzeti kao zvanična slika i prilika istorijskih odnosa ovdašnjeg življa samo zato što su bolje dokumentovani i arhivirani od svakodnevnice koju obično bilježe pronicljiviji umjetnici, pisci, putopisci kao preteča današnjih nezavisnih novinara, a kojih, ruku na srce, na ovim prostorima nije previše bilo.

To što mi u školama odavno učimo samo i isključivo političku istoriju (istoriju vladara i država) na ovim prostorima kao istoriju naroda ovih prostora ne znači da istorija društva ne postoji. To znači da mi o njoj vrlo malo ili ništa ne znamo. Niko se, valjda, od naših predaka ničim drugim nije bavio do služenjem u kraljevskim, carskim i nacionalnim državnim službama pa stoga nije bilo bitno zabilježiti, niti je danas relevantno govoriti  o (kao što Božidar Jakšić u jednom intervjuu reče) istoriji pekarskog ili stolarskog zanata “u nas”, ili istoriji kulturnih institucija.

Mnogi, stoga, nisu svjesni da današnji etnonacionalni odnosi nisu postojali na način na koji danas postoje u prvom redu zato što nisu bili institucionalizirani kao što su to danas zahvaljujući nacionalnim državnim kulturnim politikama.

Ono što je poznato svima kojima istorija ovih krajeva nije tuđa i mistificirana jeste da su često rođena braća slijedili različite karijere, a time i konfesije, što je potom njihove potomke definisalo ideološki (a ne genetski) kao različite etničke grupe (pa čak simbolično i rase), različite civilizacije, a kasnije i nacije. Ja u tome ne vidim stvaranje i nastajanje problema i razlika, kao što zagovarači etnonacionalne, vjerske i rasne čistote vide, već vidim stvaranje i nastajanje raznovrsnosti unutar jednog društva kao rješenja. Jer svijet je raznovrstan. Onaj koji je raznovrstan ne “iskače”, nego se “uklapa” u sliku svijeta.

Na jedno društvo, koje je govorilo poprilično istim južnoslavenskim jezikom, uticale su razne svjetske kulture, religije, centri moći. To društvo je, bivajući na raskršću tih “svjetova” svijeta, poprimalo osobine svakog od njih i postajalo kosmopolitskim bez da je napuštalo regiju miješajući se sa drugima u nekom dalekom “melting pod-u”. Upravo suprotno. Drugi su začinili, zapaprili, zabiberili, zasladili i solili pamet ovdašnjoj populaciji tako da je to društvo vremenom postajalo kompleksnije i raznovrsnije.

To znači da slobodno možemo govoriti o jednom kosmopolitskom društvu na ovim prostorima i to na nivou porodice kao osnovne ćelije društva s obzirom na slučajeve u kojima su pripadnici istog klana/plemena, iste familije, porodice bivali različitih konfesija. Dakle, htjeli to ili ne, mi moramo prihvatiti nepobitnu činjenicu da se radilo o jedinstvenom kosmopolitskom društvu koje je postojalo na ovim prostorima i prije zajedničke države, ili preciznije: i prije moderne nacije-države.

Tako nešto su pristalice Ilirskog pokreta i Jugoslovenske ideje od početka isticale, dok su ovi drugi od početka poricali.

Trenutno se nalazimo u stanju poricanja, i to zvanično, jer trenutna zvanična politika država regije jeste politika poricanja kako istorije, tako i sadašnjosti i budućnosti jedinstvenog regionalnog društva prvenstveno zato što se radi o desničarskim vladama koje nacionalnu državu i državni aparat stavljaju ispred jedinstvenog slobodnog, otvorenog, pluralističkog, kosmopolitskog građanskog društva koje su ove balkanizirale na ovim prostorima i koje trenutno kriminaliziraju i dokosuruju unutar svojih granica.

Kosmopolitsko društvo

Prostori koji udomljavaju današnje nacionalne države su se našli na vjetrometini sukoba i susreta velikih i drevnih kultura, imperija, civilizacija, religija koje su uticale na čitavu planetu, definisale čitav svijet i njegovu istoriju. Kako i zašto onda ne bi definisale i uticale i ovu nesretnu teritoriju zajedno sa urođenicima koji su im se našli na putu i pod nogama?!

Za otvoren, nesputan i širok um koji poznaje pravu, a ne ideološku istoriju ovih prostora koje su nekoć “čerečile”, tj. gdje su se sukobljavale ali i dodirivale razne imperije i civilizacije, ovdje postoji jedno otvoreno, slobodno kosmopolitsko društvo za koje uistinu ne postoje granice: ni mentalne, ni kulturološke, ni vjerske, ni jezičke, ni geografske.

Za nekoga ko iole poznaje pravu, a ne ideološku narav ovdašnjeg čovjeka koju su oblikovale razne imperije i državne politike – ovdje živi otvoren, slobodan, kosmopolitski čovjek; ne provincijalac, već dostojan građanin ovog svijeta samo što ga njegovi kidnaperi, oni koji su “zarobili” i ovdašnje države, drže taocem, tj. zarobljenikom drugačijih interpretacija, vizija i identiteta. Zatupljuju ga partikularizmima, drže ga u tamnici lokal-patriotizma, a istina može biti potpuno drugačija.

U ovdašnjem čovjeku nije samo istorija njegovog naroda na koju je zvanično ponosan, već i istorija svijeta. Istorija svijeta je u ovdašnjem čovjeku: i drevna Grčka, i Rim, i Vizant, i Levant, i istorija kršćanstva, judaizma, islama – sve se to nataložilo u njegovoj kosmopolitskoj duši, u njegovim venama te stoga za njega ne bi trebale da postoje granice: ni mentalne, ni kulturološke, ni vjerske, ni jezičke, ni geografske.

Seobe naroda, razni vojni pohodi, trgovački putevi, vjetrovi prošlih vremena donijeli su sa sobom i posijali na ovo tlo mnoštvo različitih rasa i kultura. Ovdašnji čovjek, po mom mišljenju, pati, ludi i izopačuje se onda kada ga se zarobljava u partikularno, u samo jedan segment, tanki i tijesni sloj te istorije. Postaje samom sebi tuđinac jer se od njega otuđuje ostatak njegovog kosmopolitskog bića. Skoro svaki od nas je “došljak”, “došljo”, doseljenik i velika većina nas zapravo “nije kod kuće”. Gotovo svi nastojimo izliječiti taj kompleks uporno insistirajući na zavičajnom identitetu; vodimo kampanju i promociju toga da smo “svoji na svome”, da smo domoroci, urođenici, pravdajući se tom nekom nepisanom i nepismenom primitivnom zakonu lokalnog plemenskog mentaliteta i identiteta, podređujući se njegovim nastranim izolacionističkim, gotovo incestuoznim vrijednostima i mitovima “krvi i tla”. Potpali i pali smo veoma nisko u želji da se dopadnemo, da pripadnemo, da valjamo nekom ko po sebi i po definiciji – ne valja, ko je zaostao i nazadan. To nam, naprednima, pametnima, otvorenima kakvi jesmo i kakvi sebe smatramo – ne služi na čast.

Moramo zbaciti taj despotski konzervativni identitarijanski režim sa vrata i krenuti naprijed, ili barem sebi izabrati neku “novu starinu”, neku “najnoviju kulturnu  tradiciju”, neki drugačiji izvorni identitet i insistirati na njemu.

Po meni, “kosmopolitski identitet”, “kosmopolitska tradicija”, “kosmopolitsko biće” je ono što bi upotpunilo i ispunilo ovdašnjeg čovjeka; nešto što bi ga prosvijetlilo, kultivisalo, vratilo mu ljudsko dostojanstvo na kojem toliko insistira lupetajući gluposti o svojoj posebnosti i reducirajući se na “izvorni” identitet seoskog idiota čime sam reducira i sakati sopstveno biće. Ovdašnji čovjek živi od Diogena do danas, a ne samo u rasponu koji mu trenutna zvanična nacionalna politika nameće. U njemu su mnogi slojevi, sedimenti, a ne samo onaj koji zvanična politika trenutno prepoznaje kao poželjan. Ovo društvo nije komplikovano, ono je kompleksno. Komplikovano je onima koji nemaju kapacitet da pojme, da razumiju njegovu kompleksnost – i naravno da ga zato sakate, da mu čine štetu, nastojeći da ga pojednostave, banalizuju, reduciraju.

Radi toga se ovo društvo mora osloboditi etnonacionalne identitarijanske politike. Ono mora postati politički nezavisno i slobodno: slobodno društvo, otvoreno, pluralističko, kosmopolitsko, mnogo šire od granica današnjih država, kako teritorijalnih – tako i vremenskih.

Da bi se oslobodio duh pojedinca – društvo mora mentalno izletjeti iz kaveza države-nacije i poistovijetiti se sa istorijom ljudske civilizacije koja se nije dešavala “tamo negdje”, već upravo na ovim prostorima. Radi toga se slobodni pojedinac- kosmopolita mora boriti za kosmopolitsko društvo svim intelektualnim, pravnim, naučnim i umjetničkim sredstvima.

Zaključci

Istinska tradicija ovih prostora i ovih ljudi ovdje jeste zapravo kosmopolitska tradicija.

Društvo koje je ovdje vijekovima nastajalo je, po definiciji, kosmopolitsko društvo jer  ako kosmopolitsko društvo definiše to da ima sastavne elemente iz čitavog svijeta ili raznih dijelova svijeta, da je toliko sofisticirano da se osjećamo kao da se nalazimo istovremeno u raznim dijelovima svijeta – pa šta je to ako nije definicija naših krajeva i ovdašnjeg društva koje je po sebi miks civilizacija?

Ovu definiciju potvrđuje i nadopunjuje i njegova novija istorija. Milioni izbjeglica i iseljenika sa naših prostora trenutno žive u raznim dijelovima svijeta komunicirajući međusobno putem interneta i utvrđujući na taj način kosmopolitsku tradiciju ovog kosmopolitskog društva.

Konzervativni desničari, partikularisti, tradicionalisti to ne prepoznaju kao vrijednost. Oni misle da trebaju biti originalni, poznati po nečemu lokalnom, nečemu svom, nečemu što “niđe na svijetu nema” umjesto da prigrle svoju kosmopolitsku tradiciju, biće i istoriju koja ih je posadila tu – u sred svih svjetskih zbivanja i istorije svijeta.

Umjesto da se prepoznaju kao aktivni participanti istorije svijeta, ravnopravni građani svijeta, pripadnici ljudske civilizacije, mnogi vide sebe, a sa sobom povlače i ostale u primitivnu izolovanost kotlina i vrleti dinarskog velegorja, u regresiju nekad kosmopolitskog građanskog društva.

Mi pripadamo svijetu i svijet pripada nama. Dokaz tome je naše kosmopolitsko društvo u kojima nas ima sa raznih strana svijeta.

Mi ne moramo naučiti živjeti s njim, mi već to znamo. Naši preci su to znali.

Mi se samo moramo sjetiti sebe i tek tada ćemo biti sretni i potpuni, jer bez njega to nismo.

6yka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.