Naslovnica Preporuka Intervju Damir Urban: ...

Damir Urban: Najsretniji sam kad moju glazbu prepoznaju normalni, pametni ljudi, s ukusom za knjige i film

44
PODIJELI

Nakon što su temeljito “pročešljali” svoju pjesmaricu, od starih hitova kultnog benda Laufer do novijih singlova, riječki rokeri teška srca morali su izbaciti neke pjesme jer bi ih, kažu, vjerojatno prepoznala samo tri najvatrenija obožavatelja, a ostatak publike njima bi “udavili”.

– Tek sad smo shvatili da bi nam zapravo trebala tri dana da odsviramo sve što želimo. Da si ne lažemo – ni mi sami do koncerta nećemo znati kako će to sve izgledati. Neke stvari smo teorijski odradili i potvrdili, a neke ćemo i mi tek sad prvi put probati, a to nas veseli. Samo dvije, tri pjesme svirat ćemo oba dana. Odlučili smo da ćemo imati dvije potpuno različite set-liste. Jedan dan planiramo svirati akustični blok u laganijem tonu, ali još nismo odlučili hoće li to biti prve ili druge večeri. U svakom slučaju, želimo da koncert bude atmosferičan i da se ljudi s nama lijepo provedu – rekao je Damir Urban.

– Rijetko od pozornice radimo nešto specijalno. Volim Nicka Cavea i njegove Bad Seedse, Radiohead i Atoms for Peace jer su to bendovi koji zapravo nemaju scenu, oni je donose sa sobom. Ti su me ljudi naučili da me ne trebaju spašavati transparenti, velika krila koja se otvaraju iza mene, lutka koja se napuhuje, razne projekcije… Kad to sve poslije ne možeš donijeti i instalirati u drugi grad jer, primjerice, ondje stižeš u zadnji čas, a klub je premalen za sve to, koncert neće biti show kakav si priredio prije i ljudi će se razočarati. Ako svagdje želimo biti isti, onda smo scena samo bend i ja. I u tom segmentu osjećam se slobodnim. Ne želim da me nešto, u ovom slučaju scena, guši i sputava – iskren je 48-godišnji glazbenik.

Najdraži obožavatelji

Na njegovim pjesmama odrastaju generacije, obožavatelji mu se redovito javljaju, s nekima je čak postao i prijatelj, a najsretniji je, kaže, kad vidi da se u njegovoj glazbi prepoznaju normalni ljudi, pametni, puni razumijevanja, sa sličnim, zdravim pogledima na život, s istančanim ukusom za dobre knjige i filmove.

– Svagdje u regiji nailazim na isti profil i to mi je predivno. Budući da, srećom, u publici imamo puno više od 15-ak ljudi, to nam je dokaz da nas ipak ima – nas normalnih – iako možda u ovome trenutku nismo glasni koliko bismo trebali biti – rekao je Urban.

Ipak, ni on kao javna ličnost nije imun na loše stvari. Tako mu se nekoliko puta dogodilo da su fanovi pomiješali stvarnost i fikciju, pa je svojedobno, kaže, bio u situacijama u kojima su određene osobe čak umislile da su u vezi s njim.

– Bilo je neugodnih scenarija. Jednom sam skoro imao bliski susret s ocem djevojke koja je, navodno zbog mene, završila u bolnici, a ja je nikad nisam ni vidio. Ima svega, ali nekako mi se čini da sam stalnim inzistiranjem na određenim stvarima, možda i izborom pjesama te načinom na koji ih radim, malo po malo profilirao publiku. Oni koji su tu slučajno zalutali, ljudi koji su nas zavoljeli zbog jedne ili dvije pjesme, na kraju su ipak otpali i odustali od nas – iskren je Damir. Dodaje kako su mu s vremenom najdraži obožavatelji postali mali štićenici centra za autizam u rodnoj Rijeci, s kojim je ostvario prekrasnu suradnju. I njegova supruga Milica godinama je ljeti s profesorom Nigelom Osborneom sa sveučilišta u škotskom Edinburghu i djecom s posebnim potrebama organizirala predstave i glazbene programe, a on joj je pomagao i družio se s mališanima.

– Puno djece s autizmom, koja su potpuno nezainteresirana za vanjski svijet i zbivanja oko sebe, reagiralo je na našu glazbu. Radio bi im svirao 24 sata na dan, ali ona bi se trgnula i uključila, ili glasom ili pokretom, najčešće plesom, tek kad bi čula neku našu skladbu. Nisam još dokučio zašto, ali očito su u našoj glazbi prepoznali nešto što ih pokreće, u njoj valjda ima nešto, nisu to ni riječi ni melodije, nego neka skrivena esencija, koje ni sam nisam svjestan. Ta djeca otvorila su mi nove poglede na život. Kad sam pomislio da više nemam što naučiti, učio sam od njih. Divan je osjećaj spoznati da netko reagira na tebe ne zbog činjenice da si mu fora ili je možda pročitao dobar intervju s tobom, nego zbog nečeg višeg, čišćeg i dubljeg – izjavio je pjevač.

Osebujni imidž

Osim glazbom, koju hvale i kritičari i slušatelji, Urban je hrvatsku scenu obilježio i osebujnim imidžem. U maloj i prilično konzervativnoj zemlji bio je jedan od rijetkih koji se usudio odjenuti suknju ili nalakirati nokte.

– Cijeli život trudim se prostor oko sebe učiniti slobodnim, bez obzira je li okolina to spremna prihvatiti ili ne. Naravno da preispitujem svoju žensku stranu i itekako sam je svjestan, a upravo me onda ta suknja, piercing, bojanje glave u bijelo ili sve drugo što sam radio na sebi određuje, šalje mi poruku da sam slobodan. Možda nekad i napravim neke stvari koje mi baš u tom trenutku nisu potrebne, ali od njih je jača i važnija upravo ta poruka o slobodi. Mladima treba govoriti o tome, učiti ih da je osobna sloboda, pod uvjetom da ne diraš i ne ugrožavaš tuđu, početak svih drugih sloboda – objašnjava riječki rocker.

Kao i svaki umjetnik, i on ima stvaralačke krize, s tim da njegove, kaže, traju stalno, ali ne tako da ne može raditi, nego ponekad ne može dosegnuti ono što bi htio.

– Kad puno čitaš i slušaš klasične skladatelje, to te prenese u neku drugu dimenziju, a onda kreneš raditi vlastite pjesme i nastane blokada jer je teško dohvatiti taj duh s kojim si se susreo. Moj dar pisanja jednostavno nije na tom nivou. Često su teme koje želim obraditi daleko iznad mojih mogućnosti. Limitiran sam. Mozak mi ne poznaje granice, ali kad to treba prenijeti na papir ili instrument, nastaje problem jer ne znam kako to napraviti. Kriteriji mi stalno rastu, ali mogućnosti mi ostaju iste – kaže Urban.

Vlastiti studio

Ipak, nedavno si je stvorio radnu higijenu o kakvoj je godinama sanjao. Osim što je njegov bend napokon uredio vlastiti studio, pa više ne moraju ići u goste kako bi snimali, i Damir je kupio mnogo vlastite opreme te stvara u svojem prostoru neovisno o bendu.

– Radim svaki dan od 8 do 16 sati, bez mobitela i telefona, samo moja pećica, pisaći stroj, blokić, radne sprave i ja. Nekad pišem, nekad sviram, programiram ili čitam. Napokon imam vremena razmisliti o svemu što radim i u ovih nekoliko mjeseci uspio sam napraviti ono za što bi mi prije trebale godine – rekao je Damir.

Kad se supruga Milica poslije porodiljnog dopusta vratila na posao, pjevač je ostajao kod kuće s jednoipolgodišnjim sinom Istokom Zolom i tad je, kaže, bilo nemoguće išta stvarati. Danas dječaka, dok roditelji rade, čuva jedna gospođa, a Urban posao nikad ne nosi kući – vrijeme poslije 16 sati rezervirano je samo za obitelj. Pjevač je iz kuće maknuo sve instrumente, čak više nema ni melodiku, a ako mu nešto i padne na pamet poslijepodne, odlučio je da to mora pričekati do sljedećeg jutra. Urban se okušao i u glumi, a osobito su mu drage suradnje s kazalištem Ulysses, koje vodi njegov prijatelj Rade Šerbedžija. Ondje se, kaže, disciplinirao, naučio je kontrolirati emocije koje su mu prije dolazile spontano.

– Inače sam ja redatelj i autor svojih ‘predstavica’, a u kazalištu si u službi nečega drugog. Cijeli moj život je improvizacija, a gluma je sve samo ne to. U sebi moraš pronaći način na koji to nešto što si fiksirao možeš izvesti svaku večer na pozornici na isti način, s istim žarom. Na koncertu si možeš dopustiti da budeš tužan, sretan ili (ne)raspoložen, ali u kazalištu nemaš taj luksuz – objašnjava pjevač.

Kad govori o rodnoj Rijeci, za koju je dandanas emocionalno vezan, ne skriva nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u gradu. Kaže kako Rijeka nije ono što je nekad bila, pogotovo u glazbenom smislu jer ondje više ni nema prave rokerske subkulturne scene, nema klubova u kojima bi se bendovi mogli predstaviti publici. U gradu je zaživjela filozofija tržišta i postalo je sasvim normalno čuti narodnjake u kafiću u centru.

– Nekad su bendovi gurali jedni druge, a danas ih je malo i stilski su potpuno razasuti. Rock’n’roll nikad nije bio isplativa varijanta. Uvijek je bila potrebna dobra volja sugrađana i gradskih vlasti, a danas su rockeri, nažalost, prepušteni sami sebi – žali se Urban.

On sam u svijet glazbe zalutao je još kao klinac 1984. Počeo je svirati u svojoj sobi. Roditelji se nisu bunili jer nisu mislili da će se to pretvoriti u nešto ozbiljno, posebno zato što su Damira tada više zanimali crtanje i slikanje. Kad su svirke s ekipom postale prebučne, svi su se preselili u njegovu obiteljsku kuću, čiju gradnju Urbanov otac nikad nije završio.

– Odrastao sam na punku, glazbi koja ti poručuje da i ti možeš svirati ako želiš – – prisjeća se pjevač.

Aktivistički duh

Danas, kao ozbiljan i uspješan čovjek te otac tinejdžera Malika i maloga Istoka Zole, najviše se boji društva u kojem će njegovi dečki morati odrastati. Iako je i sam pokazao aktivistički duh kad se trebalo boriti za, primjerice, školsku reformu i ljudska prava, Urban priznaje da se ponekad boji reći svoje mišljenje jer je svjestan da izražavanjem bilo kakva neslaganja s “nekim ili nečim većim” na sebe može navući gnjev onih koji razmišljaju drugačije.

– Potpuno mi je neprirodno odgajati sinove u okolini koja stalno traži razlike među ljudima, druge prikazuje kao negativce, a sebe uzdiže na neko nezasluženo mjesto, preispituje tuđe, a nije u stanju sagledati vlastite postupke…

visoko.co.ba/jutarnji.hr

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.