PreporukaIntervjuDamir Urban za Buku: Mladima je danas jako teško da izgrade vlastiti...

Damir Urban za Buku: Mladima je danas jako teško da izgrade vlastiti stav o životu

Ako je neko rado viđen muzičar u regionu kojeg publika podjednako cijeni i uvažava širom bivše Jugoslavije onda je to Damir Urban. Karijera mu je išla vrtoglavom uzlaznom putanjom još od pjesme “Budi moja voda”, super-hitom kojim je početkom devedesetih kao frontmen riječkog sastava “Laufer” ‘zapalio’ radio i tv stanice. Ali tu nije stao i pokazao je da je jedan od vodećih autora na ovim prostorima nastavljajući da gradi svoju solo karijeru. Nizao je odlične albume i pjesme i vremenom stekao ogroman broj fanova. Njegova harizma i izgled iz kojeg izbija energičnost ponajviše je uticalo da Urban bude naročito voljen od strane ženskog dijela publike. On je jako cijenjen i u krugu kolega muzičara, pa ne krije da ga mnogi kontaktiraju za saradnju. Ipak, zbog prevelike ljubavi prema muzici, koju on ne gleda samo kao biznis, i zaokupljenosti svojim autorskim radom Damir je primoran da mnoge odbije. Njegov sadašnji bend “Urban & 4” aktuelan je već dvije decenije i koncertno je aktivan više nego ikad.

Damir Urban će sa svojom ekipom zasvirati i na ovogodišnjem “Nekar OK festu”, 2. jula na Tjentištu, te smo povodom tog koncerta za BUKA MAGAZIN napravili intervju sa ovim popularnim umjetnikom.

Ove godine sviraš na Ok festu. Šta ti znači nastup na Tjentištu?

Što se tiče Tjentišta nastup mi tamo puno znači, ako ništa, zbog povjesnih razloga. To mjesto sigurno ima veliku težinu i u mom životu, jer rođen sam u vrijeme kada se na takve stvari gledalo sa ponosom, za razliku od danas gdje se sve to pokušava prikazat u što je moguće negativnijem svjetlu. Ja imam lijepe uspomene iz tog vremena i naravno priče koje su vezane za to područje veličale su hrabrost, solidarnost, bratstvo i pomoć među ljudima i nadu i želju da ovaj svijet učine boljim mjestom za život budućih generacija.

Da li više voliš festivalske nastupe i koliko su oni drugačiji od solo koncerata?

Teško mi je reći da li volim više festivalske nastupe ili solo koncerte. Sve ima svoje prednosti i mane, kao i sve u životu. Određene festivale pamtim kao super mjesta za svirku gdje sam imao priliku upoznat hrpu muzičara koje prije nisam znao i izmjenit sa njima dojmove i ideje. Sa nekim od njih možda čak ostvariti i nekakvu suradnju. Da nije bilo festivala teško da bih tako lako upoznao nove ljude, tako da festivali imaju veliki plus u našem životu. Nedostatak je što je festivalsko vrijeme limitirano i ne može se odsvirati klasičan glazbeni set. Vrlo je teško počet sa laganim pjesmama pa polagano gradit atmosferu, kao što se to radi na solo koncertima. Na festivalima bendovi su prinuđeni da nastave tamo gdje je prethodni bend stao. Ako je bend prije vas svirao u žesto onda si prinuđen nastavit u istom takvom ritmu, jer svi smo u nekakvoj međusobnoj vezi.

Na mjestu gdje će se svirati OK fest odvila se poznata bitka iz 2. svjetkog rata, Bitka na Sutjesci, gdje su se partizani borili protiv fašista. Da je fašizam zaista i pobjeđen?

Ne, naravno da fašizam nije pobjeđen, on je vremenom samo promjenio naziv. Možda će se danas, sutra ili za sto godina on zvati drugačije, neće se zvat fašizam niti će ti ljudi smatrat da su oni fašisti i da imaju sa tim ikakve veze. Biće drugačije odjeveni i sa drugim nazivom ali će princip biti isti. Fašizam neće bit pobjeđen zato što će uvijek postojati mala skupina ljudi sa istim interesima da zadrže svoje pozicije i vlast što je moguće duže. Tu ne mislim samo na političku vlast nego i na zaradu, ekonomiju, kapital i cijeli sistem. Ti ljudi će oduvijek pokušavat igrat na kartu nacije. Zapravo nije problem kad se svoja nacija voli nego kada se ta ljubav počne vrednovati da voliš naciju onoliko koliko mrziš druge. To je problem koji i na prostoru bivše Jugoslavije sad dolazi do izražaja. Bitka za solidarnost, ljubav, slobodu nije još dobijena i ona je stalni proces. Ta bitka traži i od nas danas angažman i tražiće i u budućnosti nove žrtve tako da se ta borba odvija oduvijek i odvijat će se zauvijek.

Da li si u životu više imao posla s dobrim ili lošim ljudima?

Što se tiče dobrih ljudi njih danas sigurno ima. Nisu vremena danas lošija nego što su bila prije stotinu godina. Ipak, danas žene ne spaljuju na lomačama i koliko znam na našoj zemlji više nema robova, tu mislim na činjenicu da više ne postoji klasičan robovlasnički odnos. Hoću reći da živimo u neka bolja vremena koliko god nam ona crno izgledala. Ljudi uvijek ima dobrih i loših, mislim da se zapravo tu radi o nekakvoj klasičnoj zabludi, jer ljudi su nedovoljno informirani ili su krivo informirani i onda su zaluđeni i pod utiskom drugih ljudi koji prenose nekakve velike istine. I onda ti ljudi tako zaluđeni stupaju za naciju ili ideale i zanemaruju odnos između ljudi i nestaje solidarnost. Ali to je oduvijek tako. Mijenjaju se sistemi ali odnosi među ljudima su uvijek isti. Kao i postotak dobrih i loših. U mom životu ja sam sebi vrlo jasno odredio situaciju. Imam svoju obitelj i par bliskih prijatelja sa kojim se družim i za koje ja mogu garantirat i prema kojima sam se u potpunosti opustio. Oni me poznaju onakvim kakav ja jasem i pred njima nemam potrebe skrivat stvari ili ih prikazivat ljepšima ili ružnijima nego što oni jesu. Krug iza toga su poznanstva. Ja sam kulturna osoba, komuniciram, družim se ali ne računam na te ljude. Tako da poznajem veliki broj ljudi, ali realno pravih prijatelja imam jako malo i uzdam se u mali broj ljudi. Nemam potrebe za širenjem tog kruga.

Postoji li problem među današnjom omladinom? Da li je dovoljno kreativna?

Ako i postoji nekakav problem omladine nemoguće je krivit njih za taj problem. Svaki problem koji određena generacija iskusi je obično zakuhala i stvorila generacija prije njih, što znači da smo mi krivci za njihovo eventualno loše stanje, ja, nešto mlađi od mene i nešto stariji od mene. Mislim da je problem što im je tehnologija i internet pružilo iluziju socijalizacije ali to je vješto smišljena marketinška stvar gdje su oni razjedinjeni i gdje se svi pokazuju jedni drugima bolji nego što jesu. Kada komunicirate preko interneta u stanju ste i zbrisat pojedinu rečenicu, popravit fotografiju, izabrat kakav ćeš se plasirat i koliko pametan želiš ispast. Teško da se ta komunikacija odvija na prirodan način kao što se odvija kad ljudi pričaju bez tehnoloških pomagala. Nažalost tehnologija je umjesto da ih zbliži udaljila. Živimo u svijetu gdje pametan, mlad čovjek treba dobro razmislit koju će informaciju prihvatit. Za sve postoji interes i svi su vlasnici nekakvih medija potenciraući određenu priču i teško je danas bit pametan. Ne bih volio biti u koži mladih ljudi koji tek treba da izgrade svoj stav o životu.

Da li su velike razlike između perioda kada si započinjao karijeru i danas? 

Razlike postoje. Kao prvo ja sam bio mlađi i vremena su bila drugačija. Nekako mi se čini da se tada lakše živjelo, nije postojao pritisak među izvođačima da svi moraju biti poznati i uspješni po svaku cijenu, nego su bili skoncentrirani da se bave onim što vole. Postojala je stvarna potreba da se pomoću rok glazbe ljudi ostvare. Čini mi se da danas postoji pritisak da ono što radiš treba jako brzo pogazati neke rezultate i da sve što stvaraš treba na neki način kapitalizirat. Tada stvarno nije bilo takvih razmišljanja. Mi smo svirali i onda vremenom kroz godine i godine sviranja i nastupanja počne se sakupljat dovoljan broj publike da se zainteresira i diskograf. Onda dobiješ priliku da snimiš materijal i da bend napravi korak naprijed. Danas mi se čini da muzičari rade pod pritiskom i u tom smislu mi se čini da je drugačije nego prije. U nekim stvarima je lakše, a neke stvari su puno teže nego tada.

Kao muzičar si počeo svirajući bas. Koliko vremena provodiš danas svirajući neki instrument?

Svirao sam ja razne instrumente, ustvari sve sam htio biti osim pjevač. Dobro, nisam htio biti ni solo gitarista, jer za to je potreban zaista veliki trud, a ja sam bio ljenčina, pogotovo tada. Naučio sam svirat taman onoliko koliko mi je trebalo da mogu svoje ideje pokazat bendu, onima koji bolje sviraju od mene i koji će ideju znati iznijet na pravi način. Što se tiče bas gitare sviram i danas često taj instrument. Pogotovo što je naš basist Sandi Bratonja, između ostalog, sjajan klavijaturista i često se dešava da on na probama svira klavijature ili akustičnu gitaru. Ja onda u tom slučaju sviram bas. Mijenjamo se na instrumentima i u sastavu u kakvom nas vidite na bini često se desi da na probi ili za vrijeme nastanka pjesama ta postava uopće ne izgleda tako.

Imao si brojne saradnje sa kolegama, poput Gibonija i Marine Perazić. Kako biraš ljude sa kojim možeš da sarađuješ? 

Izdvojio bih saradnju sa Marinom Perazić koja se desila prije nekih dvadeset godina u vremenu kada se ona iz Amerike vratila na ove prostore. Činilo mi se da je to osoba koja je u prošlom vremenu zadužila riječku scenu svirajući u bendu “Denis & Denis”. U trenutku kada se vratila trebale su joj pjesme i bilo mi je opravdano da joj ja napravim jednu pjesmu. Tu pjesmu je kasnije završila druga ekipa glazbenika i ona je zaživjela u potpuno drugačijem obliku od onog kako sam ja zmislio da treba da zvuči. Ja sam joj dao osnovnu harmoniju, melodiju i tekst i dalje mi nije zanimalo da li će ona biti u reggae, heavy metal ili dance formi.

Što se tiče ostalih kolega oni uglavnom zovu mene. Bio je slučaj da smo i mi zvali, naprimjer, Matiju Dedića kao instrumentalistu u pjesmi “Moja”, ali inače rijetko imamo potrebu za suradnjama. U zadnje vrijeme prinuđen sam veliki broj ponuda odbijat, jer ogroman broj tih ljuti niti ne poznajem kako treba, a mišljenja sam da se suradnje trebaju desit iz nekakve istinske potrebe, druženja, zajedničkog muziciranja, stvaranja i, naravno, prijateljstva.

Sa svojim bendom si među prvim hrvatskim rokerima koji je devedesetih nastupio u Banja Luci. Sjećaš li se tog perioda i tih nastupa?

Svirali smo puno puta u Banja Luci i ona mi je uvijek ostajala u dobrim sjećanjima koje stalno obnavljamo sa novim koncertima. Tamo imamo publiku koja je muzički educirana i koja zna šta su rok koncerti. Neke nastupe u Banjaluci pamtim po čudnim stvarima, kao i koncerte iz drugih gradova koji su mi po nečem specifičnom ostali u sjećanju. Ako koncert protekne bez nekih neobičnih stvari najvjerojatnije da ću ga prije zaboravit nego neki nastup na kojem nešto krene po zlu. Tako pamtim i jedan koncert u Banjaluci na kojem je počeo pljusak, pa smo kisnuli zajedno sa publikom i dijelili im kabanice. Odsvirali smo veći dio koncerta na pljusku, ali pamtim kako se apsolutno niko nije udaljio i tražio zaklon. Niko nije čak ni otvorio kišobran. Tu publiku cijenim i poštujem. Pamtim i koncert koji smo održali iste večeri kada je Karadžić uhapšen i kada su nam specijalci okružili binu i dali znak da prekinemo svirku. Brzo su nas ukrcali u automobile i isti čas otpratili do granice. Bila je i jedna specifična situacija koja se desila na našem prvom koncertu u Banja Luci. Nestalo je struje u dijelu grada gdje smo imali nastup i ostali smo u poptunom mraku. Tu se našla tv kamera koja je imala svoj reflektor sa kojim smo osvijetlili jedan dio bine. Imali smo i neku akustičnu gitaru, pa smo ostatak koncerta odsvirali tako u polumraku i akustičarski završili koncert pjevajući pjesme zajedno sa publikom.

Čime se baviš kada ne nastupaš? Imaš li nekakav hobi?

Kada ne nastupam imam hobi, a hobi mi je glazba na bilo koji način. Najviše volim da radim, a najviše mrzim kad završim ono što radim, jer proces mi je puno draži od realizacije. Stvaram kad god mogu i nekad sam čak i tužan kad moram ići na koncerte, jer znam da par dana neći moći ništa novo napravit. Zapravo nekad jedva čekam da prestanem svirat na nastupima kako bi se mogao posvetit glazbi na stvaralački način. Možda suludi zvuči ali istina je. Kako sam stariji tako sve više radim. U zadnjih godinu dana imam prostor gdje radim svaki dan osam sati. Kad supruga ujutro ide na posao mene odveze i ja kao svaki zaposlen čovjek dolazim kući u četiri sata poslijepodne. Svaki dan odredio radno vrijeme gdje ili pišem, ili sviram, ili snimam. Mislim da je to nekakvo održavanje moje “stvaralačke higijene”.

byka.com/visoko.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE