Današnji problem sa muškošću nije ono što mislite

Sa druge strane, imam fotografiju koju smo napravili za Majčin dan, samo nekoliko mjeseci kasnije. Nije da je čudno fotografisanje sa mojim ocem, ali zamisao o fotografiji za Dan očeva kako visi iznad mog radnog stola odmah pored kompilacije fotografija sa žurki sve je samo ne svakidašnja.

Univerzitet svake godine poziva roditelje da provedu dan sa svojom djecom. Većina nas jede u jednom od čuvenih “Eskimo Joe” restorana, roštilja i onda se zaputi na fudbalsku utakmicu. Poslije toga, kreće se prema barovima ili nekom drugom noćnom dešavanju za koje roditelji još uvijek imaju snage. Ispred kuća u kojima su raspoređena različita bratstva i sestrinstva može se primjetiti kako mnogi poziraju za fotografiju sa starim dobrim roditeljima.

Fotografije sa mamama uvijek ispadnu odlično. Na njima ljubimo ili grlimo naše mame. Svi se smiju i čini se kako se odlično zabavljaju. Ako je vaša mama odlučila da ode do bara na piće, kao što je bio slučaj sa mojom, upoznate je sa djevojkom koja vas zanima dok izigravate savršenog džentlmena. Onda upoznate mamu te iste djevojke sa svojom pa obje mame zajedno pričaju kako ste sladak par.

Sa tatama je potpuno druga priča.

Grupne fotografije izgledaju hladno. Ima grljenja, ali se više radi o onim nezgodnim isforsiranim zagrljajima koje često dajemo rodbini tokom božićnih praznika. Svi izgledaju kao filozofi stoici, a osmjesi izgledaju kao da su odglumljeni. Većina momaka ne upoznaje tate sa djevojkama koje im se sviđaju. Za razliku od mamine posjete, tata i ja smo samo večerali i na brzinu se ispričali dok on nije krenuo nazad kući. Morao je raditi idućeg dana.

Dugo sam se pitao zašto su te dvije fotografije tako različite. Zašto smo odjednom izgledali kao “mamini sinovi”, kada smo najčešće pokušavali biti “muškarčine”? Čemu takav nedostatak intimnosti sa očevima (ili čak prijateljima) kada se činilo da je to skroz u redu kada su mame u pitanju?

GDJE SI NAUČIO DA BUDEŠ “MUŠKARAC”?

To me pitanje dugo mučilo, pa sam počeo ispitivati druge muškarce i drugove oko mene. Moje pitanje je na prvu bilo veoma kompleksno: od koga si naučio emotivnu intimnost? Osjećaš li da imaš bilo kakvu intimnost sa muškim prijateljima? Neki od momaka su se smijali. Drugi su buljili u mene i postavljali pitanja kao što su: “Šta to kog đavola znači?” Odlučio sam i da se prisjetim svog djetinjstva.

Kada sam bio dijete skakao sam sa kuća kako bih imitirao Supermena. Stavljao sam paukove u mikrotalasnu pećnicu kako bih ih transformisao u Spajdermena. Svaki štap bio je mač. Jabuke su postale granate. Krekere smo brat i ja pažljivo grickali u oblik pištolja i igrali se nevidljivog rata našim grickalicama.

Ali, istovremeno sam i mnogo crtao i volio umjetnost. Pjevao sam u horu. Igrao sam se barbikama. Pisao sam poeziju i priče.

Trenutno su dječaci pod dvije različite vrste pritiska:

• Igranje igračkama mačevima lažnog rata posmatra se kao znak da će dječaci postati psihopate kada odrastu pod uticajem skorašnjih događaja.
• Muškarci pogrešno vjeruju da osjetljivost i vidljivi znakovi emocija predstavljaju znakove slabosti.

Zbog ovog mnogi mladi muškarci odrastaju zbunjeni. Ne igramo se “zdravih vrsta” igara koje su nam potrebne da se povežemo sa drugim ljudima i ne dobijamo emotivnu vezu koja nam je potrebna od naših očeva i drugih muškaraca.

Zbog ovog muškarci postaju apatični i indiferentni te se povlače u letargičnost digitalnog svijeta. Ni sam nisam siguran koje je pravo rješenje za ovo sve, ali početak je sigurno snažna muška figura koja ima očinsku ulogu. Biće potrebni muškarci koji posjeduju integritet i koji žele promijeniti našu kulturu iznutra, a ne oni koji se samo izjašnjavaju putem društvenih mreža.

Biće potrebni časni muškarci.

Biće potrebno hrabrosti u svijetu koji promoviše poročnost.

Tek ćemo tada moći kreirati ratnike pjesnike.

lolamagazin.com/visoko.ba