Desetljeće duga američka kampanja promocije sirijske “revolucije” i smjene Assada

Otisci prstiju američkog imperijalizma mogu se naći diljem proizvedenog ustanka u Siriji, s krajnjim ciljem destabilizacije i eventualne “promjene režima” poticanjem sektaškog građanskog rata. Bivši zapovjednik NATO-a Wesley Clark javno je izjavio da je Sirija na popisu ciljanih nacija koje SAD treba srušiti još 2001. godine. 2002. godine bivši državni tajnik John Bolton održao je govor pod nazivom “Izvan osovine zla “ u kojem je Sirija spomenuta uz pregršt naroda koji bi mogli očekivati da budu ciljani.

Ako brzo skočimo do 2011. godine, kada je proizveden ustanak u Sirijskom gradu Dari, Sirijci koji su očajno željeli ekonomske promjene pridružili se pozivima za “slobodu”. Mainstream mediji uglavnom su izvještavali o pobuni kao dio “protestnog pokreta” sastavljenog od demonstranata koji traže smjenu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. No, u stvarnosti, glavni organizatori i vođe tog takozvanog protestnog pokreta razotkriveni su kao pobunjenici podržani od SAD-a, te strani militanti koji su bili naoružani, obučeni i financirani od strane američkih i NATO-vih predstavnika u svrhu destabilizacije Sirije putem sektaštva.

Pripadnici Muslimanskog bratstva pod pokroviteljstvom CIA-e već su bili na položajima kako bi gađali snajperima i policiju i prosvjednike na dan izbijanja prvih demonstracija. Od tada, CIA je usmjerila stotine milijardi dolara, kao i nevjerojatne količine naoružanja  džihadističkim regrutima, od kojih su mnogi došli u Siriju iz okolnih zemalja.

Najčešći narativ mainstream medija prikazuje sirijski sukob kao narodni ustanak. Međutim, bliži pregled na događaje u Dari u martu 2011. godine (obično opisano kao početak sukoba) otkriva znatne i uvjerljive dokaze koji ne samo da proturječe portretu mainstream medija, nego snažno ukazuju na sudjelovanje, kako financijski tako i vojno, vanjskih utjecaja i pokretača.

Dokazi o takvoj uključenosti nagomilani su u narednim godinama od početka sukoba. 2012. godine saudijski general Anwar Al-Eshki priznao je u intervjuu BBC-u da je njegova vlada financirala elemente salafističkog Muslimanskog bratstva i poslala oružje u džamiju Al-Omari, od čega je nešto kasnije otkriveno i zaplijenjeno od strane sirijskih snaga sigurnosti. Ti salafistički elementi krenuli su formirati okosnicu “Slobodne Sirijske vojske”, gerilsku silu koja ima utvrđeni cilj da sruši Assada i njegovu vladu.

Salafisti su u velikoj mjeri terorizirali civilno stanovništvo Sirije. U Karaku, mjestu blizu Dare, seljani su bili prisiljeni da se pridruže protuvladinim protestima i uklone Assadove fotografije iz svojih domova. Oni koji su odbili, bili su ubijeni.

“Ljudi žele izaći i mirno tražiti određene promjene, ali muslimanske salafističke grupe su se ušuljale sa svojim ciljem, koji nije za promjene u svrhu poboljšanja Sirije, nego da preuzmu zemlju sa svojim agendom”, rekao je jedan sirijski kršćanski vođa Međunarodnom Kršćanskom Koncernu.

U nastavku vremenski slijed koji prikazuje poniranje Sirije u “građanski rat” kao dio napora SAD-a i NATO-a da destabilizira zemlju i postignu konačni cilja promjene režima.

Prije “revolucije” , SAD pravi neprijatelja od Sirije

2001:
Ubrzo nakon terorističkih napada 11. septembra, tajna zavjera je otkrivena generalu američke vojske Wesleyju Clarku. Obaviješten je da SAD planiraju napasti i uništiti vlade sedam zemalja u cilju zastrašivanja terorista: Irak, Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan i Iran.

2002:
Američki državni tajnik John Bolton izjavio je da je Sirija član “osovine zla” i upozorava da će SAD poduzeti mjere protiv zemalja te osi.

2005:
Nacionalna Zaklada za Demokraciju američke administracije organizira i provodi “Revoluciju cedrova” u Libanonu – pokret koji je ciljano imao za namjeru potkopavati sirijsko-iranski utjecaj u Libanonu u korist zapadnjačkih posrednika.

Ziad Abdel Nour, suradnik Bushove administracije i predsjednik Odbora Sjedinjenih Američkih Država za slobodni Libanon, priznao je sljedeće kada ga se pitalo o budućnosti Sirije:

“I sirijski i libanonski režimi biti će promijenjeni , bilo da im se sviđa ili ne, hoće li to biti vojni udar ili nešto drugo … radimo na tome. Već točno znamo tko će biti zamjena. Radimo na tome s Bushovom administracijom.”

2007:
Seymour Hersh preko časopisa  New Yorker otkriva da SAD, Izrael i Saudijska Arabija, kao i Sirijska podružnica Muslimanskog bratstva, okupljaju, naoružavaju, obučavaju i financiraju sektaške ekstremiste, od kojih mnogi imaju izravne veze s Al-Qaedom. Njihov cilj je iskoristiti sektašku podjelu između sunitskih i šiijtskih muslimana. Hershov izvještaj ukazao je da će ekstremisti biti strateški smješteni kako bi mogli prijeći u Siriju.

2009:
Brookings Institut objavljuje izvještaj pod nazivom “Koji put u Perziju?” u kojem se detaljno opisuje “nova američku strategija za Iran”. U izvještaju Institut navodi važnost neutralizacije sirijskog utjecaja prije nego se bilo kakav napad na Iran može provesti.

2009:
Visoki britanski dužnosnici priopćavaju bivšem francuskom ministru vanjskih poslova Rolandu Dumasu da “pripremaju nešto u Siriji”. Tvrdio je da organiziraju “invaziju pobunjenika” 2013. godine u intervjuu za francusku TV stanicu LCP.

“Revolucija” počinje  – naoružani pobunjenici maskiraju se kao “demonstranti”.

17. januar 2011:
Prije protuvladine pobune, te kao odgovor na narodni pritisak, sirijska vlada “povećala je na isplatu za loživo ulje za javne radnike za 72%, ekvivalent od 33 dolara mjesečno”.

Kasnije u januaru 2011:
Otvorena je stranica Facebooku pod nazivom The Syrian Revolution 2011. Na toj stranici je objavljeno da  će se demonstracije pod nazivom “Dan bijesa” održati 4. i 5. februara.

4. i 5. februar 2011:
Demonstracije “Dan bijesa” koji su bili najavljeni na Facebooku uglavnom su bili bez izlaznosti.

4. februar 2011:
Vlada ukida blokadu za Facebook, Youtube i Twitter. Blokada je bila na snazi od 2007. godine.

Vlada putem svog novoosnovanog Fonda za nacionalnu socijalnu pomoć počinje financiranje kako bi pomogla 420 tisuća najsiromašnijih obitelji u Siriji.

Sirijska vlada “smanjila je carine na niz osnovnih prehrambenih proizvoda, uključujući rižu, čaj, mlijeko u prahu, kavu i banane. Također, snižen je porez na biljno ulje, margarin, neprženu kavu i šećer.”

Sudnica je zapaljena u Dara’i. “Demonstranti su se probili kroz sigurnosne barijere i krenuli prema sjedištu partije Baath i drugim vladinim uredima. Osim sjedišta stranke, demonstranti su zapalili glavnu sudnicu grada i podružnicu telefonske tvrtke SyriaTel, u vlasništvu Rama Makhloufa, predsjednikovog rođaka.”

Ured guvernera i još jedan SyriaTel ured također su zapaljeni:

“Naslovna priča u dnevnom listu Teshreen u utorak, klerik iz Dare Sheik Ahmad al-Sayasina navodi: “Bilo je elemenata izvan Dare koji su odlučni zapaliti i uništiti javnu imovinu … Ti nepoznati napadači žele naštetiti ugledu sinova Haurana.” Klerik je prema izvještaju rekao, “Narod Dare izjavljuje da nedavni događaji nisu dio njihove tradicije i običaja.”

Mart – maj 2011:
“Od samih početaka bilo je znakova da su uključene oružane skupine“, prisjeća se novinar i autor Robert Fisk nakon što je vidio snimku iz “vrlo ranih dana “ustanka” koji je prikazivao muškarce s pištoljima i kalašnjikovima na demonstracijama u Dari.”

Prijeća se još jednog događaja u maju 2011. kada je “novinarska ekipa Al Jazeere snimila naoružane ljude kako pucaju na sirijske trupe nekoliko stotina metara od sjeverne granice s Libanonom, no kanal je odbio prikazati snimke”.

“Čak su i američki zvaničnici koji su bili neprijateljski raspoloženi prema sirijskoj vladi i od kojih bi se moglo očekivati da će osporavati stav Damaska kako su uključeni u borbu s naoružanim pobunjenicima, priznali su da demonstracije nisu mirne i da su neki demonstranti bili naoružani“.

23. mart 2011:
Nakon što je poslao delegaciju u Daru kako bi istražili događaje, sirijski predsjednik Bashar al-Assad smijenio je nepopularnog guvernera grada Faysala Kalthuma i naložio puštanje petnaest tinejdžera koji su bili uhapšeni zbog pisanja grafita koji su sadržavali protuvladine slogane.

Prema najmanje dvije internetske stranice disidenata, demonstranti su dali sirijskoj vladi rok do jutra 25. marta da ispune popis zahtjeva koje je delegacija prenijela predsjedniku. Zahtjevi su uključivali ukidanje 48-godišnjeg izvanrednog zakona i oslobađanje svih političkih zatvorenika. Ako se zahtjevi ne ispune, rekli su da će 25. marta postati “petak mučenika” diljem zemlje.

Zaplijenjeno je oružje uskladišteno u džamiji  Al-Omari u Dari. Anwar Al-Eshki, bivši general Saudijske vojske i predsjednik Centra za strateške studije u Saudijskoj Arabiji, daje intervju u kojem otkriva informacije o prvim danima sirijske krize i potvrđuje njihove veze s “demonstrantima”.

25. mart 2011:

Iz pisma koje je objavio otac Frans van der Lugt (kasnije ubijen od strane ekstremista u aprilu 2014.):

“Od početka, protestni pokreti nisu bili isključivo mirni. Od početka sam vidio naoružane demonstrante koji su marširali na demonstracijama, koji su prvi počeli pucati na policiju. Vrlo često je nasilje sigurnosnih snaga bilo kao reakcija na brutalno nasilje naoružanih pobunjenika. ”

Veliki skup podrške predsjedniku Assadu održava se u Damasku 25. marta.

Mart 2011:
Wikileaks otkriva da će “demonstranti”, navodno njih 500, biti plaćeni da uzmu oružje u ruke.

Početkom aprila 2011:
Održavaju se masovni skupovi podrške Assadu i odbacuje se ekstremizam.

10. april 2011:
Pogibija devet sirijskih vojnika u zasjedi na autobus.

Sirijski vojnici i policajci ubijani su tijekom aprila. Opozicijske snage tvrde da su pogubljeni zbog dezertiranja iz Sirijske vojske, no video snimke s njihovih sprovoda odbacuju tu tvrdnju.

Pristaše Assada okupljaju se protiv opozicije, stiže politička reforma

15. jun 2011:
2,3 kilometra dugačka sirijska zastava razvijena od hiljada Assadovih pristaša u Damasku.

20. jun 2011:
Assad najavljuje nacionalni dijalog kako bi započeo proces ustavne reforme. Jedan od glavnih zahtjeva je ukidanje ustavnih povlastica za partiju Baath.

Novembar 2011:
Pristaše Assada održavaju više marševa, osobito u gradovima Homs i Dara. Oba grada neki opisuju kao “glavni grad” i “rodno mjesto” takozvane “revolucije”.

26. februar 2012:
Održava se ustavni referendum, birače se pita da li odobravaju nove promjene koje su predložene za Ustav Sirije. Osamdeset i devet posto (89%) birača glasalo je za promjene, uključujući značajne reforme procesa predsjedničkih izbora. Promjene su uklonile institucionaliziranu dominaciju partije Baath, kao i dopuštenje izbora između više kandidata.

1. maj 2012:
Održani su parlamentarni izbori u Siriji prema novom ustavu kako bi se odredio sastav 250 članova Narodnog vijeća. Izbori imaju 51-odstotnu stopu izlaznosti biračkog tijela. Nacionalni progresivni front, politički savez sirijskih stranaka koji uključuje i partiju Baath, osvojio je 168 mjesta. Opozicijska koalicija političkih stranaka pod nazivom Narodni front za promjene i oslobođenje osvaja samo pet mjesta.

CIA potvrđuje dostavu naoružanja protuasadovim pobunjenicima, slijede predsjednički izbori

 21. juni 2012:
Izvještava se da CIA tajno naoružava sirijske pobunjenike preko turske granice.

August 2012:
Prema dokumentu američkog Ministarstva obrane koju je objavio Judicial Watch, zapadne, zaljevske zemlje i Turska podržavaju opoziciju, dok Kina, Rusija i Iran podržavaju Assadov “režim”. Dokument također potvrđuje da su sirijsko Muslimansko bratstvo i AQI (Al-Qaeda u Iraku) odgovorni za vođenje velikog dijela pobune u Siriji.

  4. juni 2013 :
Podaci predstavljeni NATO-u pokazuju da 70 odsto Sirijaca podržava vladu pod vodstvom predsjednika Assada.

3. juni 2014 :
Održavaju se prvi predsjednički izbori s više kandidata u Siriji. Biraju se tri kandidata: sadašnji predsjednik Bashar Al- Assada, Hassan Al-Nour i Maher Al-Hajjar. Assad osvaja 88,7 odsto glasova.

globalcir.com/visoko.ba