Naslovnica Preporuka Intervju Dijala Hasanb...

Dijala Hasanbegović: Ratna trauma je uvijek tu, ona je naša sjena, naš nijemi pratilac

Možda živimo u svijetu u kojem djeca više nikad neće biti spremna za rat. Ja se takvoj zemlji nadam.

27
PODIJELI

Dijala Hasanbegović je novinarka, pjesnikinja i književna kritičarka. Radila je za sedmičnik „Dani“ kao književna i pozorišna kritičarka, kao novinarka Radio Sarajevo portala, te kolumnistica na portalu Diskriminacija.ba. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise.

Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški, i objavljivane u međunarodnim žurnalima kao što su The American Poetry Review, Asymptote i H.O.W. Sudjelovala je u nekoliko međunarodnih književnih kolaboracija. Sredinom 2017. izišla joj je prva, vrlo zapažena, zbirka poezije pod nazivom „Neće biti djece za rat“, u izdanju IK Vrijeme, Zenica. Živi u Sarajevu i trenutno piše kolumnu za Urban magazin.

Sa Dijalom smo za portal BUKA razgovarali o njenoj poeziji, o djeci za rat, životu u BiH i drugim temama.

Dijala, izdala si, sad već uspješnu zbirku pjesama „Neće biti djece za rat“. Ova knjiga je o tebi, ali i o svima nama. Koliko je važno suočavati se sa onim što se desilo, sa prošlim vremenima, sa bremenom koji svi i dalje osjećamo?

Suočavanje je ključno. Suočavanjem s traumom počinje život, a tu mislim da traumu rođenja prije svega. Na onaj bolni dah koji udahnemo i zaplačemo. Trauma, ona ratna, bit će uvijek tu, ona je naša sjena, naš nijemi pratilac. Ali ćemo je suočavanjem bolje razumjeti i bolje živjeti. Mislim da se svaki dan suočavamo s prošlošću, onom privatnom, onom zajedničkom, mislim da se dobra poezija može dogoditi samo ukoliko u potpunosti razumijemo stanje u kojem se nalazimo. A to je bezvrijeme, beživotnost, svedenost na preživljavanje od mrvica, osvjetljavanje svog života tankim i rijetkim snopovima svjetla. Vrijeme je da prebolimo mrak i počnemo tragati za svjetlom u sebi.

Koliko su naša djeca i dalje spremna za rat? Imajući u vidu dai dalje živimo u društvu u kojem se njeguju nacionalizam, religiozne razlike i na to se ističe od malih nogu?

U svakom slučaju imamo pravo ako mislimo da se treba plašiti onoga što će školski programi, segregacija učenika po nacionalnosti, izazvati u nekim novim generacijama. Ali strah može biti i pokretač – taj strah moramo iskoristiti kako bismo probali pokazati djeci kako može i mora drugačije. Djeca shvaćaju mnogo toga. Često potcjenjujemo njihovu sposobnost shvatanja svijeta oko sebe. Možda, jednom kada budu odrasli ljudi, baš ta djeca odaberu da budu sve suprotno od onog što su ih učili. Je li to nerealan san? Ne bih rekla. U ovoj zemlji su me zadržali isključivo ljudi koji su odlučili reći „ne“ nacionalnim i religijskim tenzijama. Možda živimo u svijetu u kojem djeca više nikad neće biti spremna za rat. Ja se takvoj zemlji nadam.

Živimo u zemlji u kojoj je rat itekako moguć, tome smo svjedočili. Šta ti misliš o tome kad kažeš da „neće biti djece za rat“?

Nisam i ne mogu biti sigurna hoće li biti rata. Nisam politički analitičar, moja zbirka nije naučni rad. Kada izgovorim naslov ove naslov zbirke, koji je ujedno i stih jedne od pjesama, taj je naslov krik, taj je naslov i ženski krik, i muški krik, i dječji. Ima i svoju tihu, tamnu, mračnu notu, negdje duboko, a to je upravo strah koji sam spominjala u prethodnom pitanju. Kad kažem: „Neće biti djece za rat“,  to je izraz klonulosti, i bijesa, ali i nade. I naravno, tu je uvijek doslovno značenje, zbog kojeg sam šikanirana na društvenim mrežama – ljudi su to shvatili kao da ja ne želim da oni imaju djecu uopće. Što nam dovoljno govori o razlozima zbog kojih ih imaju.

Mnogi mladi odlaze iz BiH, odlaze u potrazi za boljim životom, traže sigurnost, bolji život za sebe i svoju djecu. Treba li im zamjeriti, jer se kod nas ništa ne mijenja i to već dvije decenije?

Nemam običaj zamjerati ljudima zbog njihovih životnih izbora. Nemam pravo očekivati od mladih ljudi da žrtvuju svoje živote, da ih svedu na preživljavanje i životarenje, i možda dočekaju još ratova. Ali možda u meni postoji tračak nade, a možda ja samo srećem uglavnom takve mlade ljude, koji još uvijek vjeruju da se stvari mogu promijeniti. Možda jer su mladi, a možda jer su u pravu.

Možemo li se izboriti sa tim nametnutim stavovima, mišljenjima, svjetonazorima? Posebno mislim na generacije koje su odrastale u devedesetim u BiH?

Moram priznati da mi je generacija koja je odrasla devedesetih prilična nepoznanica. Moje se pjesme tiču ljudi koji su preživjeli i sjećaju se rata iz sadašnjeg trenutka. Može se, čovjek, sa svime izboriti, pa i sa samim sobom i vlastitim predrasudama. Čovjek može biti zao, čovjek može biti zvijer, ubica, ali je također čovjek taj koji stvara književnost, umjetnost, gradi gradove…. Čovjek je i divan i strašan u isto vrijeme. Tako da ja vjerujem u mlade ljude odrasle u devedesetim, nadam se da će biti što je moguće bolji ljudi.

Mladi su zaokupljeni nekim svojim problemima, trebamo li im zamjeriti to što se ne bore za bolje društvo, što ne razmišljaju o budućnosti, ne možemo za sve okrivljavati mlade?

Pouzdano znam da postoje mladi ljudi koji se bore za bolje društvo, i smatram da je floskula o njihovoj apatičnosti i lijenosti dosta pogrešna. Djeca žele život. Dječja je volja i želja za životom jača od svih mogućih poriva koje ima ljudsko biće. Mi smo bili djeca rata, i ja se sjećam kako sam, uprkos svemu, bila snažno uvjerena da ću preživjeti.  I kako sugerira naslov, u ovoj se zbirci radi, zapravo, o djeci u nama. Onoj djeci koja su žarko željela da žive, uprkos strašnoj buci rata. Dječja je perspektiva jedno od mojih osnovnih stilskih sredstava, i nisam ju odabrala slučajno.

Šta znači u današnje vrijeme baviti se poezijom, koliko je poezija važna i živa oblast? Da li je mladim književnicima teško naći izdavača, izaći u javnost sa svojim radovima?

Mislim da je poezija važnija nego ikad, i da je življa nego ikad. Mislim, dakle, da je završeno s poezijom hermetike, refleksije i klišeiziranih  poetskih tema. Mislim da je i sa ljubavnom poezijom gotovo. Smatram da zvuk, ritam i smisao, sav sinkretizam poezije tjera na razmišljanje, govori nam stvari koje proza na taj način nikad ne bi mogla. Ne znam, možda sam ponesena sjajnim uspjehom IK Vrijeme u kojem su izišle odlične zbirke Vuka Rodića, Darka Cvijetića, Mehmeda Begića, i što očekujem još zbirki mlađih pjesnika. Teško je, ali moguće je naći izdavače i objavljivati radove. Često treba jako, jako puno vremena i čekanja, nažalost, ali to se sve zaboravi kad knjiga konačno iziđe i kad je prvi put uzmete u ruke. Društvene mreže, naprimjer, imaju veliku ulogu u tome, kao i brojni književni portali, koji objavljuju književne prevode, pjesme. Jednom sam rekla, i ponovit ću, da je internet moja jedina domovina i moja slobodna teritorija.

Kako naći zrnce kvaliteta u javnom prostoru koji je prepun kiča, šunda, turbo-folka?

Kao što biramo ono što ćemo biti u životu, tako i biramo čime će naš život biti ispunjen. Nije tačno da je sve kič, šund, i turbo-folk. I iskreno, ne mislim čak ni da su oni najveći neprijatelji umjetnosti. Masovna i popularna kultura je uvijek postojala – na umjetnicima je da stvaraju ono što zaista vrijedi.

Gdje ti vidiš mogućnost za poboljšanje društva, života, države? Gdje je nada koja te drži i koja ti kaže da će sve biti Ok? Ima li je?

Ne znam može li iko spasiti društvo. Nisam sigurna niti da sebe možemo spasiti, ali možemo pokušati. Ne može mi niko obećati da ću ovdje i s ovakvim životom biti sretna. Ali nada koja me drži je nesumnjivo pisanje. Pisanje je terapija koja mi omogućava da preživim sve mračne dane, zvuk ruke koja kuca po tastaturi znak je da sam živa, i to je moja osobna nada. To je muzika mog života. Ponekad mi se, u mraku poraća, čini da jedino dok pišem, zaista živim.

Koji su tvoji planovi za naredni period?

U planu imam novu zbirku poezije, ali čekam da ova proživi svoj život i nađe svoj put do čitatelja.  Neka se ove nove pjesme malo „krčkaju“,  neka se slegnu i slože u neki koncept. Važno je samo neprekidno pisati, pisati svaki dan, makar redak. Makar bilješku na papir. Pisanje je, da parafraziram stihove Marka Vešovića, za mene konac kojim se iz pakla može izići.

6yka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.