Dizajner i umjetnik Slavimir Stojanović: Najljepše je kada upoznaješ sebe kroz posao koji voliš

“Zahvaljujući pionirskom karakteru koji dizajnerska profesija još uvijek ima na ovim prostorima, imao sam mogućnost da istražujem razne discipline vizuelnih komunikacija, bez straha da će me snaga tržišta ukalupiti u jednu disciplinu i jedan likovni izraz tako da će posjetioci izložbe moći vidjeti projekte iz domena grafičkog dizajna, oglašavanja, brendiranja, dizajna logotipa, omota za ploče, ilustracije, tipografije pa čak i modnog dizajna”, rekao je.

Na pitanje zašto stvara po maksimom “komplikuj jednostavno”, Slavimir nam objašnjava kako se formirao u komplikovanim vremenima te da su sticaj okolnosti i njegova priroda krive za razvoj kreativne metode “komplikuj jednostavno” u kojoj je reducirao sve suvišne komponente i ogolio komunikaciju na jednu vizuelnu misao koja može da se protumači na nekoliko načina.

“Život je danas svima, bez izuzetka, komplikovan. Na nama je da donesemo svjesnu odluku da li ćemo život voditi jednostavno ili se prepustiti bujici komplikacija. Voditi jednostavan život znači biti jednostavan u donošenju logičnih odluka koje su u skladu sa našom prirodom. Međutim, nemaju svi prirodu sklonu jednostavnosti, nije to za svakoga. Iz moje perspektive minimaliste divim se ljudima koji opušteno uživaju u komplikovanom životu”, rekao je.

Diplomirao nakon 30 godina

Kada se uzme u obzir njegova biografija, uopće ne čudi činjenica da je jedan od najcjenjenijih grafičkih dizajnera na području centralne Evrope. Dobio je više od 300 međunarodnih nagrada i priznanja, a njegovi radovi dio su kolekcija u muzejima evropskih metropola. Sve je počelo, priča nam, crtanjem karikatura drugova iz razreda u osnovnoj školi.

“Veoma rano u životu sam shvatio da moram prvo nešto da uraditi, napraviti, nacrtati i da tek onda mogu očekivati neku povratnu reakciju, pažnju, poštovanje, ljubav. To mi je veoma pomoglo kasnije u životu, jer sam znao da ukoliko se ja sam ne potrudim maksimalno, niko neće obratiti pažnju na mene, izostat će reakcije, a samim tim i uplata na žiro računu. Prvi plakat za koji sam bio plaćen uradio sam 1985. godine, kada sam imao šesnaest godina. Roditelji su mi otvorili račun u banci i od tada nekad manje, a nekad više uspješno živim od sopstvenog talenta”, rekao je.

Akademiju primjenjenih umjetnosti u Beogradu upisao je 1987. godine, a diplomirao je ove, nakon tačno trideset godina.Zanimljivo je da je diplomu dobio nakon nagrade za životno djelo.

“Na to sumanuto razvlačenje utjecale su brojne životne prilike i neprilike koje su počele raspadom Jugoslavije. Pokušao sam diplomirati u Švedskoj gdje nisam mogao završiti studij zbog sankcija koje su baš u to vrijeme bile uvedene protiv Jugoslavije. Kasnije me je posao u potpunosti okupirao. Desetak godina sam živio u Sloveniji pa sam i tu upisao Akademiju, naravno u cilju da je završim. 2008. godine sam se vratio u Beograd i ponovo upisao Akademiju, međutim umrla mi je mama dvije nedjelje prije nego mi se rodila Nađa i to užasno emotivno stanje spriječilo me da diplomiram”, ispričao je.

Dodaje da je, nakon što je vidio ocjene u knjižici svoje kćerke koja je završila prvi razred, shvatio da svoj indeks nije popunio ocjenama do kraja i da djetetu šalje poruku da je normalno da odustane od svojih snova.

“Nažalost, to je uobičajeno ali nije normalno. U tome sam našao dodatnu motivaciju koja mi je bila prijeko potrebna, stisnuo petlju i položio svih deset preostalih ispita, uglavnom sa desetkama. Spremao sam se kao da konkurišem za astronauta jer nisam smio da se brukam pred studentima, koji me, uglavnom, znaju sa televizije. Naravno, sada kada sam to priveo kraju upisao sam master i neću se zaustaviti dok ne doktoriram. Nagrade, priznanja i slična profesionalna dostignuća, imaju daleko slabiju životnu poruku od poruke neodustajanja, jer mi svojim djelima saopćavamo nešto široj zajednici. Ne radi se samo o nama samima sa sobom, radi se o nama u društvu”, rekao je Slavimir.

Upoznati sebe

Na radionicama i predavanjima na kojima govori o aktuelnim temama iz svoje branše, Slavimir kaže da je najvažnija stvar koju uči mlade upoznavanje sebe.

“Mladi ljudi uglavnom na to nisu spremni i to je sasvim prirodno, jer u tom dobu života mi se trudimo instiktivno, životinjski osvojiti što bolju startnu poziciju u trci života. Najljepši scenario za životni blockbuster je kada upoznaješ i unapređuješ sebe kroz posao koji voliš. Učim ih, naravno, kako da rješavaju određene stručne komunikacijske probleme, ali to sve zajedno pada u vodu ako su ljudski slabi”, priznao je.

Razgovarajući o mladima dotakli smo se i društveno-političke situacije na ovim prostorima, a Slavimir naglašava da, s obzirom na to da su njegovi roditelji Jugosloveni i da je odrastao u duhu zajedništva, ne može biti ništa drugo osim autentični pripadnik tog širokog kulturnog prostora na kojem svi govorimo jezike koje razumijemo – od verbalnog, preko estetskog do emotivnog jezika duše.

“Trenutna situacija na Balkanu, kao sublimirana ilustracija svjetskog poretka, se odvija u dva paralelna univerzuma: u jednom žive ljudi koji misle svojom glavom i djeluju svojim srcem, a u drugom žive ljudi bez srca koji kontrolišu ljude bez glave. Muka je što već decenijama imamo utisak da je ovih drugih uvijek više. Međutim, ja sam izabrao da svojim radom i trudom na nekoliko kreativnih polja, dam sve od sebe da nas vremenom bude sve više”, rekao je.

Bez obzira na uspjeh koji je postigao, Slavimir stoji objema nogama čvrsto na zemlju i za njega kažu da je još uvijek “beogradski dečko iz kraja”.

“Tata, suprug, dizajner, umjetnik, fudbaler u dalekom pokušaju i posrnuli disco plesač – to je hijerarhija vertikale mog unutrašnjeg svijeta. Da bi to održao u balansu osim što radim, bavim se sportom, čitam svako večer prije spavanja, ne gledam televiziju, ne čitam novine i trudim se što bolje upoznati ljude koji me okružuju i koji me čine sretnim”, rekao je Slavimir.

klix.ba/visoko.ba