Osim logora smrti, druga najveća tajna nacističkog sistema promene svijeta bio je tzv. projekat Lebensborn. Prema rasističkim idejama filozofa Alfreda Rozenberga, tehničke detalje razradio je Hajnrih Himler.
Sprovođenjem ovog plana u djelo, njemačke oružane snage bi u tom kontekstu narasle na 600 SS-divizija, vjerujući da sa tom vojnom moći niko nikada ne bi mogao da im se suprotstavi.
Ta potpuno nevjerovatna ideja transformacije ljudske vrste na cijeloj planeti bila je možda i najluđa zamisao koju je grupa opsjednuta mistikom, zagonetnim kultovima, alhemijom i eugenikom, ikada osmislila.
“Nordijski čovjek je najljepše ljudsko biće na svijetu. I po inteligenciji i po svojoj izuzetnoj pojavi, on je superioran. Nordijac je svjetlokos i ima plave oči – kralj nad kraljevima u odnosu na sve ostale pripadnike ljudske rase na Zemlji”, pisao je Hans Ginter, nacistički teoretičar rase.
Prema njegovim kriterijumima, idealni ljudi bili su Norvežani, “potomoci Vikinga”. Vikinzi su, prema ovim teorijama, davali idealno arijsko potomstvo jer su imali sve osobine krvi i tla kao i Nijemci, pa čak i bolje. Ali nacisti se tu nisu zaustavili.
Prema Himlerovom planu, osnovan je specijalni tim agenata za “rasni odabir” koji je po okupiranim zemljama, ali i cijelom svetu, trebalo da prikuplja žene za stvaranje superarijevske rase.
Agenti su se razmilili po Norveškoj, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Britaniji, Kanadi, Australiji i SAD. Kad je Vermaht ušao u te zemlje, obillježene žene su poslate u Njemačku.
Projekat je tamo već bio u punom zamahu. Sredinom 1936. Himler je otvorio prvi Lebensborn u predgrađu Minhena u dvorcu Stajnhering. Okosnicu sistema činili su Domovi majki i Domovi djece.
Ukupno je osnovano šest specijalnih domova djece i 17 domova majki. Za svaku Nijemicu koja ima više od troje i četvoro dece, ustanovljen je čak i “Majčinski krst” kao odlikovanje. Bilo je to odličje ravno “Gvozdenom krstu” koji se dodjeljivao za hrabrost i bio na visokoj cijeni u Njemačkoj.
Ali mnoge stvari pošle su, za nacističke eugeničare, u pogrešnom smjeru. Mnogim novorođenčadima počele su da tamne na početku plave ili zelene oči.
Jozef Mengele se pitao da li se boja očiju promijeniti. Može li kosa potamniti zbog stalnog izlaganja svjetlosnim zracima?
Djecu koja nisu ostala plava, čekala je tužna sudbina. Gušenje gasom. Pred kraj Drugog svjetskog rata, Hitler je naredio uništenje sve Lebensbornove dece, ali je, srećom ostvarivanje tog plana spriječeno.
Pomahnitali gospodar Rajha, uvjeren u to da na svijetu ima mjesta samo za jedan “herenfolk”, narod gospodara, bio je uvjeren da Nijemci zaslužuju kolektivno uništenje.
Svom ministru ratne privrede, arhitekti Šperu – kojeg je Hitler obožavao i vidio ga kao svojeg nasljednika – Firer je naredio da spali cijelu Njemačku.
Na sreću, Šper je imao dovoljno razuma i dovoljno hrabrosti da se suprotstavi Hitlerovoj naredbi.
Lebensborn projekat bio je strogo čuvana tajna i za njega se možda i ne bi saznalo da Amerikanci, nakon oslobođenja Nemačke, nisu došli do arhiva i zatekli brojne domove.
Do kraja rata rođeno je navodno više od 42.000 djece majki dobrovoljaca i SS-ovih vojnika u tajnim klinikama u Njemačkoj i u okupiranim zemljama. Ali navodno je još oko 200.000 plavokose i plavooke djece oteto i prevezeno u Rajh.
Amerikanci su djecu, za koju su ustanovili da imaju takvo porijeklo, htjeli da vrate u matične države, ali ona su na tu ideju reagovala paničnim strahom. Intenzivno germanizovana, indoktrinirana u nacističkom duhu, ona su uglavnom ostala u Njemačkoj, a procenjuje se da ih danas u toj zemlji ima više od sto hiljada.
Saveznički istražitelji nisu uspjeli da sakupe sve podatke o Lebensbornu. Nacisti su u Nirnbergu optuženi zbog 40.000 otete plavokose djece iz Poljske, ali slučaj je pratila zavjera ćutanja.
Sudbina stotine hiljada djece koja su nakon rata po Evropi tumarala prezrena, bez doma, s dvije tuđine a nijednom domovinom, trajno je upozorenje o cijeni koju su za sumanute planove o rasnoj nadmoći platili oni koji ništa nisu skrivili.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.