Đoko Ninković, lice iza nebrojenih karikatura: Pustili su nas da pričamo jer nas više niko ne sluša

Karikatura je kroz historiju imala veliku moć utjecaja na društvo i vlast. Šaljivi crteži ljutili su, provocirali i uveseljavali milione ljudi širom svijeta. Danas je ova neprevaziđena forma političke i društvene satire gotovo prognana s novinskih strana.

Karikatura ubijena iz nehata

Ipak, iza nebrojenih crteža koji još pronalaze put do svojih tumača krije se lice živopisnog Ninkovića. U razgovoru za Klix.ba govori o sudbini karikature i karikaturista u BiH.

“Za karikaturu treba predznanje, znanje, obrazovanje i sve ono što nema u BiH. Karikatura danas živi u Americi gdje se gotovo 30 miliona ljudi bavi karikaturom, zatim u Francuskoj i Engleskoj, pa i u Iranu gdje sada imate 1.500 karikaturista. Britanski Guardian sada i u ovoj krizi ima osam karikaturista koji svaki dan objavljuju karikature. Kod nas sve ide naopako jer vlada jedna vrsta primitivnog kapitalizma. Ljudi sve računaju kroz novac. Sve se svodi na to da onaj koji ima pare hoće da ih udvostruči i utrostruči za što je moguće kraće vrijeme. Tako da su se svi oni sadržaji koji su činili širinu novinarstva, od reportaža, karikatura, temeljitih komentara te novinarstvo koje je bilo istraživačko, sveli na brzinu. Ustvari, s tim je umrlo istraživačko novinarstvo i sve je prebačeno u digitalni svijet. Danas imamo hiljade portala koji prenose jedni od drugih iste vijesti, samo ih skraćuju ili dodaju ono što im odgovara. Karikatura se u svemu tome zagubila. Sada imate karikature u ljubljanskom Delu, mariborskom listu Večer, Večernjem listu u Zagrebu, listu Danas u Beogradu te u Dnevnom avazu u Sarajevu gdje ja radim. Karikatura nije umrla, već je ubijena iz nehata. Sve što je kreativno danas u BiH nikome ne treba”, kaže nam Ninković.

Onih koji se danas zaista bave karikaturom u BiH je tek dvojica ili trojica, dok je puno više onih koji su se bavili oštrim i šaljivim likovnim prikazima poput Hasana Fazlića, Bože Stefanovića ili Alije Hafizovića.

“Dosta je onih koji su radili karikature, ali za njih nije ovo vrijeme, jer nemaju gdje objavljivati svoja djela. Teško je doći do digitalnog objavljivanja, a pogotovo jer su to već stariji ljudi”, govori nam Ninković te kroz smijeh “skreće” s teme: “Inače, ko se bavi karikaturom, sigurno je da će doživjeti stotu. Jednostavno, ovo je dječiji posao koji rade ozbiljni ljudi. Ako u vama živi dugo ta dječija strast i ono djetinjasto, vi ste vječno mlad čovjek. Karikaturisti zaista dugo žive, osim onih koji su počeli piti ili mnogo jesti kao ja. Imam 79 godina i ne bi mi ih čovjek dao, ali sam ih ja uzeo”.

Prvu karikaturu Ninković je objavio sredinom prošlog stoljeća, 1954. godine. Ustvari, to je bilo devet karikatura odjednom koje je nacrtao i poslao za prilog Promet u Slobodnoj Bosni. Sve su objavljene. Od tada do danas Ninković nikada nije izbrojao sva svoja djela.

“Ja samo sjednem i radim. Zaboravim na vrijeme. Znam da sam u protekle tri-četiri sedmice napravio više od 200 karikatura koje su fenomenalne. Posljednjih 20 godina moj sin boji moje karikature. Uredno ga platim za njegov dio posla”, dodaje bh. karikaturista te se ponovo vraća na kratku digresiju: “Najsretniji čovjek je onaj koji može živjeti od svog hobija. Međutim, umjetnici danas teško mogu živjeti od svog rada”, kaže Ninković.

Karikatura mora biti jedostavna, ističe Ninković. Međutim, i njemu samom dešavalo se da bude neshvaćen. Bez obzira na kritike, ističe kako je njegov cilj oduvijek bio da nikoga ne uvrijedi svojim djelima.

“Čak ni onaj na čiji račun je napravljena karikatura ne smije biti uvrijeđen. On to treba primiti s jednim osmijehom. Karikature koje ja pravim nisu ništa posebno. Samo prikazuju ono što ljudi misle. Ja to primijetim i napravim, a sve što je potrebno jeste da vidite samo pet centimetara iznad drugih ljudi te da reagujete barem pet sekundi prije njih. Ako kasnite, šta god radili, ne vrijedi. Neshvaćen sam prvo kod svoje supruge. Kad joj pokažem neku karikaturu kojom sam ja oduševljen, ona mi kaže kako ona to ništa ne razumije. Zatim me iznenadi koliko me ljudi, kada sam u prilici da kažem svoje ime i prezime, pita šta mi je onaj koji crta karikature. Znaju moja djela, ali ne i mene”, govori Ninković kojem je šala na vlastiti račun jednaka satiri o anomalijama društva.

Ne mogu podnijeti nepravdu

U Titovo vrijeme nisu se mogle tek tako objavljivati karikature koje su kritikovale likove ili stanje na političkoj sceni. Danas, u demokratskoj BiH, to bi trebalo biti mnogo slobodnije. Pitanje je, kaže Ninković, koje su danas granice karikature.

“Prije demokratije znalo se koga možete, a koga ne možete kritikovati. Danas ustvari imamo istu situaciju. Ukoliko radite u kući koja će stati iza vas, to je sreća. Cenzura se danas radi na drugi način, ili preko reklame ili preko vlasnika. Šta je to demokratija? Sve su nam uzeli i ništa nemamo. Pustili su nas da pričamo jer nas više niko ne sluša. To je naša demokratija. Danas i onaj koji radi od toga može teško živjeti. Ljudi nisu u prilici da ih bilo ko sluša jer su umorni od posla. E to je demokratija – kad vam uzmu sve, a daju da možete pričati šta hoćete. U ono vrijeme ja sam od svoje plaće mogao ići u hotel na ljetovanje. Išao sam i zimi i ljeti. Danas oni koji rade strepe hoće li uopće dobiti plaću. Ne znam šta je demokratija onda, kad ste kokuz i ne možete ništa ili kad imate i možete živjeti od svog rada. Moj cilj je prvo da ljude upozorim na neki detalj koji se meni čini bitnim. Ne mogu podnijeti nepravdu. Naprimjer, danas ne mogu podnijeti uvođenje poreza deset posto od onog novca koji u BiH šalju oni koji su otišli i koje su otjerali u inozemstvo. To je užas. Te tri-četiri milijarde koje dolaze u BiH godišnje iz inozemstva potroše se ovdje. Djeca šalju roditeljima ili roditelji djeci da bi mogli preživjeti ovdje, ali naša vlast se dosjetila da im od toga uzme deset posto. Pa to je katastrofa. Ne mogu kao čovjek preći preko takvih stvari. Treba reagovati na sve ono, prije nego što se desi. Kao što čovjek vozi automobil na tehnički pregled, tako treba i sebe pregledati”, kritičan je bh. karikaturista.

Iako mu je optimizam jača strana, Ninković ne vjeruje kako u BiH neko može nešto promijeniti sve dok se, naglašava, bh. tajkuni rasipaju novcem, a narod nema ništa.

“Od onog trenutka kad se sve promijenilo, 90-ih godina, nema šanse da se više bilo šta promijeni. Od izbora do izbora, sve je isto. Oni su našli sistem da imaju toliko uposlenih koji zavise od njih koji redovno izlaze na izbore i njih biraju. Te stranke kod nas su udruženja ljudi koji imaju isti interes. Koriste svaku priliku da dođu na vlast i upravljaju onim što pripada narodu. Tek sad se vidi koliko je BiH bila bogata kad vidite koliko bh. tajkuni imaju para. Bosna i Hercegovina je najljepše mjesto za živjeti, samo onda kada to budu dozvolili oni što odlučuju o našim životima. Sada smo u nekim procjepima i haosu dok se oni ne obogate dovoljno ili barem pomisle da im je dovoljno. Onima koji vode politiku stalo je do toga da postoje razlike među ljudima i da se te razlike naglašavaju sve više. Treba doći vrijeme kada će ljudi sve više naglašavati ono što je ljudsko, a ne razlike koje su stvarno minimalne i nebitne unutar BiH”, smatra Ninković.

Prije nego se vratio u Sarajevo i počeo raditi kao karikaturista Ninković je radio u Tel Avivu. Život u Izraelu, govori nam, naučio ga je važnoj životnoj filozofiji kako ništa nije vrijedno nerviranja i sekiracije.

“Stara jevrejska poslovica kaže ‘nemoj se sekirati za bilo šta, jer ako se sekiraš zbog nečega što možeš ispraviti, što ćeš se onda sekirati. Ako se sekiraš zbog nečega što ne možeš ispraviti, pa što ćeš se i tad sekirati kad ne možeš ništa promijeniti’. To je jevrejska mudrost koja je izuzetna. Kad sam živio tamo otkrio sam koliko sam i ja povukao tu crtu koja je jedna životna satira, ali istinita. Na kraju je sve tako smiješno i nema potrebe za nerviranjem. Moj život je karikatura. Ja ne mogu da vjerujem kako takva periferna stvar može okupirati čovjeka, a mene je okupirala na svaki način. Imam troje djece i suprugu i oni mene nikada nisu shvatali ozbiljno, jer i danas, kad ulazim u osmu deceniju života, oni su svi ozbiljniji od mene”, nasmijan je Ninković.

Najvažnije postalo kako preživjeti

Dok karikatura čezne i gubi svoje mjesto u našoj zemlji, Ninković kao njen čuvar vjeruje da će ona pronaći svoj novi oblik.

“Mladi ljudi nastoje se baviti nečim od čega mogu živjeti. Od karikature se rijetko kad moglo živjeti. Ja sam imao tu sreću jer sam se bavio i grafičkim dizajnom. U Sarajevu prije rata nije bilo novine u kojoj ja nisam napravio grafičku postavku. Sjećam se kako su u Sarajevu izlazile novine navečer oko osam sati. Pola grada sjedilo je u kafanama i parkovima i čitalo novine. Svi su čekali da izađu novine, a kad se u njima pojavi moja karikatura, ja sam mislio da sam najvažniji na svijetu. Danas to više nije tako važno. Postalo je najvažnije kako preživjeti. Međutim, hiljadu i jedan je način, vjerovatno je dosta i neotkrivenih, kako očuvati karikaturu. Ko želi prezentirati ono što radi, može na ekranima u tržnim centrima prikazivati svoje karikature. Novine su najklasičniji oblik objavljivanja karikature i on će prerasti na portale, što već postaje praksa. Šta će sve biti u budućnosti, mi nismo ni svjesni toga. Ko je mislio da ćemo danas sa slikom i tonom moći razgovarati iz dva kraja svijeta. Ljudi mogu realizovati sve čega se dosjete. Kao što voda nađe neki drugi izlaz i svoj put, tako će i karikatura naći neki svoj novi oblik”, vjeruje Ninković kojem je u maju ove godine uručeno specijalno priznanje Društva novinara BiH.

Jedan od rijetkih bh. karikaturista koji redovno objavljuje svoje radove na kraju razgovora poručuje kako svaki posao treba raditi pošteno i truditi se biti među najboljima. Oni koji su bliski Ninkoviću znaju kako na svako “kako si” najčešće odgovara “sjajno”. Kako kaže, sve zavisi od toga u šta čovjek sam sebe uvjeri, jer tako onda i živi.

klix.ba/visoko.ba