PreporukaĐuro Šušnjić: Davati ne znači gubiti

Đuro Šušnjić: Davati ne znači gubiti

Dame i gospodo, nikada nisam dobio nikakvu nagradu, pa sam molio boga da me mimoiđe i ona na dan strašnog suda. Radujem se ovoj nagradi, jer je prva i jedina.

Ipak, najvećom nagradom smatram to što sam celog života radio ono što volim: da svoj život ispunim pitanjima koja mene zanimaju i odgovorima koji mene zadovoljavaju! I da se sto puta ponovo rodim, opet bih izabrao isti životni poziv: da budem kao bog ili profesor, drugo ne dolazi u obzir! Tomas Man tačno veli: „Samo ono što se hoće, postaje uvek sudbina.“

Ja sam živeo za svoj poziv, a ne od svoga poziva. Biti profesor povezano je s brojnim odricanjima. Između imati ili biti ja sam izabrao: biti svoj, svestan posledica koje slede, i koje vode od Prokletija do Rta dobre nade. Zbog toga čitavog radnog veka nisam imao dovoljno ni za hranu, a večeras sam dobio dovoljno i za sahranu. Kad bi mi se prijatelji, poznanici i postdiplomci čudili što jedem mrsnu hranu u vreme posta, odgovarao sam: zašto da se pridržavam malog posta kad je čitav moj život bio veliki post! Ništa se nije promenilo do današnjeg dana: moja penzija, to je premalo za živeti a previše za umreti, taman me drži u ravnoteži. Šta ćemo, univerzitet je kuća razuma i uma, a ne kuća hartija od vrednosti i berza.
Moj otac je često govorio: „Imam tri sina, samo mi Đuro nije uspeo, mnogo čita i razmišlja, a to nije dobro.“ Ja sam mu uzvraćao rečima moga omiljenog pesnika Rajnera Marije Rilkea: „Kad siromašni ljudi razmišljaju, ne treba ih smetati.“ Često od mene mnogi traže govore, predgovore i pogovore, ali niko ne nudi ugovore, osim moga izdavača Čigoje, koji meni objavljuje knjige, a sebi pravi gubitke.
Možda je moj životni poziv nastao iz nesvesne potrebe da volim i da budem voljen, naročito sada, kada sam već ušao u ledeno doba. Oduvek sam bio za ljubav u svim značenjima te magične reči: ljubav je najlepša reču govoru i jeziku ljudskih bića! Jedan persijski mudrac reče: „Ljubav je bolest od koje niko ne želi da ozdravi.“
Pošto su nam svi dani istorijski, ne vidim razloga da i ovaj ne bude takav: nije mala stvar što ste vi ovde i što vam mi govorimo! Da nije Lige eksperata, verovatno se niko ne bi ni setio da vodi brigu o očuvanju univerzalnih vrednosti i ličnostima koje ih ostvaruju u svom životu. Jer usred vreve i vike posebnih i ličnih interesa, istina i smisao ne mogu se čuti. I ovde je ono lokalno nadmoćno globalnom. Čuvati i braniti univerzalne vrednosti ne znači poricati lokalne vrednosti i lično iskustvo – ove se tri ravni svakako razlikuju. Ali iznad razlika koje nas dele stoje zajedničke vrednosti koje nas povezuju: na primer, da je ljubav vrednija od mržnje ili život od smrti, ili pravda od nepravde! Univerzalnu ideju ljubavi mogu da izrazim na svom nacionalnom jeziku i da je obojim ličnim iskustvom. Univerzalnu hrišćansku veru mogu da živim na pravoslavni način i prožmem ličnom molitvom. Univerzalno, nacionalno i lično ne moraju biti u sporu i sukobu. Razlike su na pojavnoj ravni, sličnosti su suštinske. Sličnosti među ljudima nisu brojne kao što su to razlike, ali su sličnosti znatno važnije od razlika, bar što se tiče komunikacije i očuvanja zajednice.
U ovom smislu, istinska demokratija nije ni vladavina većine ni vladavina manjine, već vladavina vrline, pravde i prava koje se temelji na pravdi. Istina, pravda, ljubav i svetost života jesu vrednosti koje ne gube na vrednosti kada se dele: duhovne vrednosti se množe kada se dele! Ovde ne važe ekonomska načela raspodele dobara, jer duh ima vlastita merila raspodele vrednosti. Ovde davati ne znači gubiti: ja sam sve vreme pre/davao svojim studentima svoje znanje a da pri tome nisam ništa gubio!
Biti učen ne znači samo biti školovan za neku struku, zanimanje ili profesiju, da bi se dobila dobra plata i još bolji položaj. Učenost mora biti otelovljenje neke vrednosti. Na primer, biti pravnik je način ostvarivanja pravde kao vrednosti. Biti naučnik znači ne samo misliti o životu nego i živeti svoju misao. Međutim, današnje znanje nije ni informativno ni normativno, ono je u suštini instrumentalno. Zato od mene današnji studenti mogu da čuju samo ono što njih ne zanima. Vida Ognjenović dobro zapaža kada upozorava: „Mi smo pred večnim ruskim pitanjem: šta da se radi?“
Ako u svakoj kulturi ne bi postojalo nešto zajedničko sa drugim kulturama, onda nikakva komunikacija među njima ne bi bila moguća. A to zajedničko jesu upravo zajedničke vrednosti. Preko tih zajedničkih ili univerzalnih vrednosti ljudi postaju svesni da su braća i sestre jedne velike porodice, to jest čovečanstva. Kao što kaže istočna mudrost: „Svi ste vi plodovi istog drveta, listovi iste grane, cvetovi iz iste bašte, kapi istog okeana.“ Ove vrednosti i norme iz njih izvedene postoje da bi se po njima živelo, a ne da bi se o njima mislilo. Smisao života sastoji se u ostvarivanju ovih vrednosti – bez njih je život besmislen. Ostvarivanje ovih vrednosti gotovo da je jednako definiciji čoveka. Zato se nihilizam i može odrediti kao stanje u kojem su ove vrednosti obezvređene. Entoni Gidens ističe: „Ne bismo imali radi čega da živimo kad ne bismo imali nešto za šta vredi umreti“.
Nastojao sam da, u uzajamnoj nastavi, u kojoj ja učim svoje studente i ujedno učim od njih, prenesem ono najbolje što je duh stvorio tokom vremena. Sve što je čovečanstvo naučilo u svom iskustvu kroz vekove, i pohranilo u svoj jezik, običaje i ustanove, nalazi se nadohvat ruke svakoj mladoj duši, koja se tek otvara pred životom. Jer, vredna teološka, filozofska, naučna i umetnička dela večno su mlada, trajno zeleno drveće spoznaje, cvetovi duha koji ne venu, i koji deluju onoga trena kada im se približi radoznali um.
Ovo vam govori čovek prepun prošlog vremena i uspomena koje ni ovo vreme, prazno i besplodno, ispražnjeno od istine i smisla, nije uspelo da izbriše. Možda moje reči deluju i na vas kao reči iz nekog drugog doba, što znači da nisam vaš savremenik. Nekada su stari muškarci i žene bili živa povest, pamćenje plemena, sećanje naroda, pa im se zbog bogatog iskustva i znanja odavalo posebno priznanje i poštovanje. Danas su oni predmet podsmeha i prezira. Čuje se od strane mladih da su stari istrošili glavnicu svoga života a sada troše samo sitniš, da su proživeli svoju nadu, da je njihov život već bio, da oni više nisu budući, da već idu za svojim sprovodom, da su okrečeni grobovi i pokretni leševi. Više nisu nizašto, već za groblje. Tako govori doba u kome se gaji kult mladosti.
I star čovek, koji valjano misli i oseća, ima pravo na pobunu protiv ovakvog stava, kao što ima pravo na ljubav i suze – to pravo nikad ne zastareva. Sent Bev u svojoj starosti znao je reći: „Volim još cveće, ali ga više ne berem.“ Tomas Hardi je dodao: „Ja bih jako, jako voleo cveće kad ne bih neprestano mislio da će za nekoliko dana uvenuti.“ Montenj je govorio: „Toliko sam star da sam se sa svima već napola oprostio, osim sa samim sobom.“ Ja bih dodao nešto iz vlastitog iskustva: stari ljudi vole duge razgovore, jer dok razgovaraju mogu biti sigurni da su živi! Njihovo sećanje je dugo, a nada kratka. Sećanje, to je ono što starcu ostane kad ga svi ostave. Moja supruga Olja jednom prilikom reče: „Kada svi dignu ruke od tebe, ja ću dići ruku na tebe.“
Ako se život shvati kao jedan dan života, onda nema vremena za gubljenje. Gargantua kaže: „Jedini gubitak vremena što ga ja znam jeste gledanje na sat.“ Kada su novinari upitali Josifa Brodskog „Na čemu sada radite“ odgovorio je: „Na sebi“. Čovek se dva puta rađa. Jednom kao prirodno biće, a drugi put kao kulturno biće: čovek ima dva rođendana! Da bi bio čovek, ljudsko biće mora da zadovolji svoje telesne i duhovne potrebe: telesne da bi bio živ, a duhovne da bi bio zdrav!
Želim da vam nova godina bude bolja od stare, iako znam da neće biti.

Govor profesora na dodeli nagrade Vitez poziva, zima 2008.

Filozofski magazin


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE