Naslovnica Preporuka Dnevnik moje ...

Dnevnik moje babe Sofije: Da li su velike ljubavi izumrle?

Na 30-ak kilometara od Banjaluke, u malom selu ušuškanom u šljivike i ispresjecanom plodnim oranicama zasigurno možete pronaći ljude koji su svaki za sebe riznica ljudskih uspjeha i padova, želja i promašaja.

33
PODIJELI

Svako od njih ljubomorno čuva svoje uspomene, jer one su i jedino čega se sjećaju. Memorija okrnjena zubom vremena zaboraviće ponekad ko je unuk a ko sin, ali nikad i to ko se kome udvarao tamo pedeset i neke i ko je s kim tajno rodio a ko s kim abortirao. Jedna od tih riznica je i ona. Došljakinja. Strankinja. Gospođa. Šok'ca. Moja baba Sofija!

Kada sam joj, prije godinu i nešto, rekla da ću se udati za momka koji ne hoda, rekla mi je da sam budala. Tim riječima.

“Šta će ti invalid, da cijeli život budeš nečija sluga, što si onda išla na fakultet? Da budeš k'o ja, sama birala, pa bolje da sam govno pojela.”

Tim riječima majka moje majke opisuje svoju ljubav prema Bosancu koji joj je početkom pedesetih ukrao pogled, srce, život i svijet koji je poznavala – bolje da je govno pojela. A i pojela ih je, za šezdesetak godina koliko staža kao Šok'ca u Bosni ima, pojela je i govana i ružinih latica koliko većina nas neće ni za dva života.

Moja baba je u Bosnu došla kada je njeno najstarije dijete imalo oko četiri godine. Došla je ne znajući (ili možda znajući, a odbijajući da prizna) da radi i vuče u kuću dok je ruke, oči ili leđa ne izdaju. Pričala mi je tetka, kojoj je moja baba strina, da je ona u porodicu donijela prvi krevet, da je jedini pravi predmet za sjedenje do tada bio otoman ispod koga se čuvala divka za kafu, a da su spavali na vrećama od slame. Kada je porodica moje bake u selo dovezla krevete, djeci je bilo dozvoljeno da na njih sjednu ili legnu samo nedjeljom kada se okupaju. I tada bi zaspali čim bi im glave dodirnule bijelu posteljinu.

Baba Sofija je rođena nadomak Čakoveca, u malom međumurskom selu, 1931. godine. Rođena je na dan koji je danas Dan pobjede protiv fašizma. U životu je pobjeđivala stereotipe, otkako znam za nju. Imala je nekoliko starijih braće i sestara, dovoljno da ih ja nikad ne znam sve nabrojati i poredati po starini. Kao najmlađa, rođena za tadašnje vrijeme u poznim godinama svoje majke, rano je ostala bez roditelja.

Ali Bog joj je podario mnogo toga drugog: ljepotu, mudrost, pamet, snalažljivost, dopadljivost. Sve… osim mira u duši. I taj mir nije pronašla ni do danas. Negdje početkom pedesetih godina jednom sasvim uobičajenom regrutacijom u obližnoj kasarni određena je njena sudbina. Došao je moj deda. Bosanac, lijep, visok, ni nalik drugim momcima u selu, često se prisjeća ona.

On Bosanac, siroče, polupismen, othranila ga baka. Ona Hrvatica, sa završenom školom, zaposlena. Nespojiva kombinacija. Ali kako rekoh, ona je rušila stereotipe. Preskakala zabrane. Zaobilazila prepreke.

Pričala nam je da je u vrijeme kada je upoznala dedu već imala nekoga. Kupio joj je materijal za haljinu, kaže, a to je bilo jednako bračnoj ponudi. Međutim, kada ljubav umiješa svoje prste u sve, ne postoje materijali i haljine koje bismo obukli ako nam srcu nije udobno. Skoro je izjavila da je u životu voljela samo njega koji joj je kupio materijal. Znamo da to nije istina, a znamo i da bi voljela da je tako bilo. Ali srce bira, a ne pamet. A ono je otišlo u Bosnu.

“Ja sam njemu taj materijal vratila. Dragosti moj brate, nisam ti ja mislila kako ću da živim, gdje ću da budem, meni je samo bilo bitno da je on lijep. A i nisam ja nikad bila k'o druge žene. Prva sam u selu osjekla kosu, brat me odveo kod frizera. Prva sam i hlače nosila, isto mi moj Vinko kupio. I kad sam poslije pošla za Milana, nikad recimo nisam imala abortus k'o druge žene u selu, pitaj koga hoćeš, svi znaju, tri trudnoće, troje djece. Jest’ Marica bila prije, ali to nema veze, htjela sam ja i nju. Ja sam se znala čuvati, nisam ja k'o druge žene bila.”

I nije. Koja bi druga žena godine ‘53., Hrvatica, rodila vanbračno dijete sa Bosancem? I koja bi to dijete odgajala u svom rodnom mjestu, dok je taj isti Bosanac stotinama kilometara daleko? I koja bi četiri godine poslije “pošla” za tog istog Bosanca, samo zato što je lijep. Ne znam, možda ja, koja sam zbog ljubavi naučila da živim u sasvim nekom drugom svijetu od onog koji poznajem. A možda čak ni ja. Ipak, geni su čudo.

Danas, pogurena starica na pragu desete decenije, često zaboravna i skoro uvijek ljuta na život i svijet oko sebe, još uvijek se nasmije kada je pitamo za prošlost. Sa prekorom prema samoj sebi, ali i sa nekim čudnim prkosnim ponosom ispriča kako je rodila troje djece, radila od jutra do mraka, natjerala dedu da završi školu, odškolovala djecu, kako je među prvima u selu imala mašinu za pranje veša, kako je šila, plela i heklala, kako su joj djeca bila najdeblja u selu, kako je njen jedinac za svaki dan u sedmici imao po jednu polo majicu.

A došla je u kuću u kojoj nije bilo vode, struje, poda i kreveta. I to sve zbog ljubavi. Sve jer je Bosanac bio lijep.

Možda su velike ljubavi polako počele da izumiru kada je počela da umire njena generacija, možda samo pokoji primjerak još uvijek negdje postoji i prkosi uvjerenju da kada siromaštvo pokuca na vrata ljubav odleti kroz prozor. Možda se neko udaje i ženi i bez stana, posla i sigurne budućnosti. Možda neke porodice žive od ljubavi.

Možda sam se vođena životom moje babe Sofije smirila tek kada sam i ja pronašla svog Bosanca, pa makar i govno pojela.

Možda ću jednom, na pragu desete decenije, misliti da sam mogla i bolje izabrati. A možda ću i do kraja života znati da te plave oči ne bih dala za svo bogatstvo svijeta. Možda dok čekate princa koji će vam pokazati svijet, vas negdje čeka neko ko će vam taj svijet podariti a da se ni metar ne pomjerite.

Možda, samo ako se usudite.

lolamagazin.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.