Naslovnica Kolumne Dozvolite seb...

Dozvolite sebi da koračate putevima kojima nikada niste koračali

453
PODIJELI

Više ni sama ne znam koliko sam noći lijegala s mišlju, željom i nadom, da jednoga dana, ako napišem nešto, esej , kolumnu, pa možda čak i knjigu, iznesem svoje viđenje svijeta, bolje reći društva koje me okružuje, da će se nešto promijeniti. U početku su ta maštanja bila zaista velika. Maštala sam o masi ljudi koje bi to moje djelo inspirisalo i navelo na razmišljanje. Kako vrijeme odmiče, moje misli, želje i nade nisu kao što su nekada bile. Često kažem kako je svijet bio mnogo jednostavniji kada sam bila još dijete. Kako odrastam, tako se i svijet mijenja u mojim očima, a i ja zajedno s njim, a u posljednje vrijeme drastično. Počinjem se zadovoljavati sitnicama, one me čine sretnom. Bila bih presretna ako bi barem jedna osoba, čitajući ono što ja imam da kažem, zamislila se i promijenila nešto u svome životu. I zato, krenuvši od te ideje, iako ne mogu baš sada da napišem knjigu, odlučila sam se da napišem nešto kraće i da pokušam, ne promijeniti svijet, već uticati na nečiji.

Počet ću od pitanja koje mi se svakodnevno postavlja, i provodim sve više vremena razmišljajući o odgovoru. Kada me pitaju, šta želim da budem u budućnosti, koji ću fakultet upisati i koji mi je plan, došla sam u situaciju da ne znam da odgovorim na to pitanje. Nekada je to bilo jednostavno, odgovori su bili kratki. Sa pet godina željela sam da postanem balerina, sa sedam godina učiteljica, sa deset godina željela sam da pjevam, sa dvanaest da glumim, trinaest postati novinar, petnaest režiser. Neke želje su trajale kratko, a neke kao režija, godinama, pa čak i dan danas me privlači. Uskoro ću na napunim osamnaest godina, i do sada, ovim idejama pridružile su se još želje da postanem fotograf, spisateljica, pa čak i psiholog. Problem je nastao kada sam shvatila da je život jedan, i ako napravim grešku, ne mogu se vratiti nazad i pokušati drugačije. Iako ne baš jednostavan odgovor, za one koje su to pitanje postavljali sa iskrenim interesovanjem, odgovarala sam opširnije nego inače i reakcije su bile pozitivne. Govorili su da je dobro što imam dosta interesovanja i da će se sve to vremenom iskristalisati. Vjerovala sam da će se iskristalisati do sada, ali još nije. Više ne vjerujem da je toliko dobro što me dosta toga interesuje. Dobra stvar je što još uvijek imam opcije, sve je moguće i odluka je nepredvidljiva, dok loša strana toga je da se sve više gubim u silnim odlukama iako je to za moje godine sasvim normalna stvar.

Prva bitnija odluka koju sam morala skoro da donesem, iako nije velika, neki će možda reći da nije toliko ni bitna, bila je odabir smjera u gimnaziji po završetku drugog razreda. Za razliku od dosta mojih vršnjaka koji su imali ideju šta će odabrati već u prvom razredu, mada su neke roditelji usmjeravali, neki su se vodili po onome što je danas traženo, dok su neki čak gledali da idu linijom manjeg otpora, odabravši smjer koji je “najlakši”, ja s druge strane sam se dvoumila do zadnjeg trenutka. Bilo je dosta učenika koji su se dvoumili između dva smjera, mada vjerujem da ih nije bilo mnogo da se dvoume između četiri od ponuđenih pet. Malo je bilo onih koji su me ozbiljno doživljavali jer se smatra da su ocjene pokazatelj znanja, interesovanja i onoga što bismo trebali da odaberemo. Dok se u meni želja da upišem prirodni smjer, pojavila na samome kraju. Tada sam počela čak da razmišljam i o medicini. Ne znam, možda je moja greška što vjerujem da je sve moguće, što po mišljenju mnogih ja živim u svijetu mašte i ne gledam realno na život. A možda je njihova greška što gledajući ono što je “realno”, nikada neće spoznati sve ono što su mogli da budu, jer nisu se ni usudili da pokušaju. I da budem iskrena, ne slažu se sa mnom, ne slažem se ni ja s njima, i meni to ne smeta.

Svi pokušavamo da pronađemo sebe, mada ja bih prije rekla da sami stvaramo sebe. Iako često dozvoljavamo sebi da si ispriječimo put, kao da nije dovoljan svijet koji pokušava da nas ubijedi da je moguće nemoguće, još i sami sebe ubjeđujemo. U tom ubjeđivanju, često povjerujemo, odustanemo, pokušavamo se zadovoljiti onim što nas ne čini sretnim. Neki sreću nađu negdje drugo, neki nigdje, a možda i nikad. Provedu živote radeći ono što ne vole, možda nikada ni ne pomišljajući da postoji drugi način i da još uvijek postoji šansa. I vidite, svi stalno čekamo nešto (vikend, raspust, godišnji odmor, penziju). Tužno je to, kada shvatiš da uopće i ne živiš i da samo čekaš. Zar se život sveo na čekanje? Pa gdje se izgubio trenutak? Trenutak od kog je sve presudno, kad uzmeš stvari u svoje ruke i ne daš da izgubiš priliku? Da se pobuniš  protiv nepravde, a ne da kukavički spuštaš glavu bojeći se vlastite sjene. Jasno mi je, svi mi čekamo priliku, priliku za sreću, i često zaboravljamo da je trebamo sami graditi. Možda je onda problem u vremenu, a možda i u društvu u kojem živimo?

I zato, želim da vas pitam, da se zamislite i pokušate naći razloge vaših odluka. Da li ste ih donijeli zbog sebe, jer vjerujete u njih, ili je to dio lanca, dio uhodane priče na koju smo svi naviknuti, koju moramo ispuniti, neko uspješnije a neko manje? Rodiš se, učiš, učiš, učiš, tražiš posao, radiš, radiš i radiš, stariš i kada napokon dočekaš odmor, ostaje ti jako malo, bliži ti se kraj. Tužan je ovaj kalup na koji se život sveo, laž koju živimo misleći da je ispravno. Pa, ako je sve ovo ispravno, zašto onda ima toliko nesretnih ljudi? Ljudi koji na privid imaju ispunjene živote, porodicu, prijatelje ali im nešto nedostaje. Možda ih muči to što nisu uradili što su zaista željeli. Ili ih muči to što je razlog svemu tome strah? Strah od promjena je najgori strah jer nas sputava na samome početku. Malo je onih koji nemaju taj strah, ili onih koji su ga se uspjeli riješiti. Ali onda, ako znate sve ovo, onda prekinite taj lanac! Dozvolite sebi da radite šta želite, dozvolite sebi da griješite, dozvolite sebi da učite, dozvolite sebi da živite! Dozvolite sebi da koračate putevima kojima nikada niste, jer samo na takvim stazama možemo pronaći šta tražimo.

A ja? Iako još ne znam konačnu odluku, i vjerujem da će proći još vremena dok ne saznam, želim da vjerujem u jedno: na meni je da živim dan za danom kao da je posljednji i da vjerujem u bezbrojne mogućnosti. A što se smjera tiče, šta sam to ja odabrala? Odabrala sam da naučim na pet jezika da pričam s ljudima, odabrala sam da naučim reći “Volim te!” na pet načina, odabrala sam da moj prvi korak ka budućem zanimanju ne bude i posljednji, već da mi otvora nove nade i perspektive.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.