Elena Ferante: Čak i danas, nakon vijeka feminizma, ne možemo u potpunosti biti ono što stvarno jesmo

Iz principa odbijam da govorim loše stvari o nekoj ženi, čak i ako me ona povrijedila do nepodnošljivosti.  To je stav koji smatram neophodnim upravo zato što sam itekako svjesna situacije u kojoj se žene nalaze: to je i moja situacija, vidim isto kod drugih, i znam da ne postoji žena koja ne napravi ogroman napor da uspješno okonča dan. Siromašne, bogate, obrazovane, neobrazovane, lijepe, ružne, poznate, nepoznate, udate, neudate, zaposlene, nezaposlene, s djecom ili bez, pobunjenice ili poslušnice, sve smo duboko obilježene načinom bivstvovanja u svijetu koji je, i kada ga zovemo svojim, u korijenu zatrovan vjekovnom muškom dominacijom.

– Žene žive u stalnim uslovima neizvjesnosti. Sve, zaista sve, određeno je terminima napravljenim po muškim potrebama – pa čak i naš donji veš, praktikovanje seksualnosti, materinstvo. Moramo biti u ulozi onakvih žena koje će usrećiti muškarce, a moramo im se takođe i suprotstaviti, takmičiti se s njima u javnom životu, činiti ih boljima nego što jesu i paziti da ih ne uvrijedimo.

– Jedna meni veoma draga mlada žena rekla mi je: ‘Moj je problem s muškarcima uvijek isti. Morala sam dobro da naučim da ništa ne bude pretjerano.’ Htjela je reći da je sebe istrenirala da ne smije biti prelijepa, preinteligentna, preuviđavna, prenezavisna, predarežljiva, preagresivna, prefina. To ‘pre-‘ od žena provocira bijesne reakcije kod muškaraca i, uz to, od drugih žena pravi neprijatelje, kojima se svakodnevno nameće da se međusobno bore oko mrvica što su im ih ostavili muškarci. Nasuprot tome, to ‘pre-‘ kada je prisutno kod muškarca, kod drugih proizvodi opšte divljenje i donosi pozicije moći.

– Posledica toga je ne samo zagušena ženska moć, već i to što mi same, da bi bile ostavljene na miru, i zbog mira u kući, zagušujemo sebe. Čak i danas, kad već imamo čitav vijek feminizma i borbe za ženska prava, ne možemo u potpunosti biti svoje, pripadati same sebi. Naši nedostaci, naše svireposti, naši zločini, naše vrline, naše zadovoljstvo, čak i naš jezik, poslušno su upisani kao dio muške hijerarhije, i kažnjavaju se ili se pohvaljuju prema šiframa koje nam stvarno ne pripadaju i koje nas stoga iscrpljuju. Prikazati ko smo u stvari u svojoj biti zahtijeva da uz to zadržimo nemilosrdnu pozornost nad nama samima. 

– Stoga se osjećam bliskom sa svim ženama i, ponekad, iz ovog ili onog razloga, sebe prepoznajem i u najboljim i u najgorima od nas. Je li moguće, ljudi me ponekad pitaju, da ne znaš baš nijednu kučku? Naravno da znam neke: književnost ih je puna, kao i svakodnevni život. Ali, nakon svega proživljenog, na njihovoj sam strani.

6yka.com/visoko.ba