Emir Suljagić: Referendum je crvena linija

Suštinski, održavanje referenduma je zapravo prije inaugurisanje referenduma kao instrumenta odlučivanja nego pitanje entitetskog praznika.

U svim mirovnim pregovorima tadašnji lideri bosanskih Srba zahtijevali su da pravo na referendum u dijelu zemlje pod njihovom kontrolom bude sastavni dio mirovnog sporazuma. I svaki put su bili odbijeni. Rukovodstvo RBiH na to nije pristalo ni kada su pripadnici 63. padobranske brigade VJ bili na Trebeviću. Drugim riječima, Milorad Dodik i njegov režim žele putem referenduma glasačkim listićima i olovkom ostvariti ono što nije bilo moguće ni nakon počinjenog genocida.

Održavanje referenduma bio bi prvi korak u procesu koji bi se kolokvijalno mogao opisati kao još jedno padanje Bosne šaptom. Ako bih mogao da ponudim savjet članu Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, onda bi to bio da u narednim danima zatraži da se putem javnih emitera obrati građanima BiH. Poruka koju bi im poslao morala bi biti artikulisana i rezolutna: “Dragi sugrađani, put kojim vas vodi vlast u entitetu RS je put u oružano nasilje. To je isti put i autostrada pakla kojom je prije 25 godina prijetio Radovan Karadžić. Ali, za razliku od prije 25 godina, mi smo sada spremni da branimo ovu zemlju. Stoga ovim putem tražim od vas, preklinjem vas u ime djece koja još nisu rođena, da uskratite podršku Miloradu Dodiku i da se vratimo izgradnji zajedničkog života, prije nego što bude kasno i prije nego što zažalite.” Razlog za ovakav vokabular je jednostavan onoliko koliko je očigledan: referendum neće biti održan samo ako pokažemo da smo spremni i potući se da ne bi bio održan.

Dodik je, naime, zajedno sa Draganom Čovićem zadnjih deset godina proveo uvjeravajući Srbe, Hrvate i međunarodnu zajednicu da je miran razlaz moguć i izvediv, a Bošnjake i Bosance da je zajednička budućnost beznadežna. Kao rezultat toga značajan dio našeg stanovništva vjeruje da je miran razlaz moguć: u to vjeruje većina Srba, Hrvati to dominantno smatraju jedinim valjanim ishodom, dok dio Bošnjaka i Bosanaca smatra da nema smisla boriti se državu u kojoj će poslije rata opet biti ponižavani i siromašni. Skoro decenija uvjeravanja – uz besprizornu SDA-ovu korupciju – za rezultat ima to da ogroman dio pristojnog, gradskog svijeta u Sarajevu, Tuzli, Zenici misli kako samo primitivci vole svoju zemlju, da su Bosnu ako treba i oružjem spremni braniti samo “papci”, dok najvažniju brigu prosvijećenih ljudi predstavljaju komunalni problemi u recimo mjesnoj zajednici Mejtaš, Sarajevo. Centralna laž u tom procesu, koji ima tako mnogo pobornika među capitulardima prije svega u Sarajevu je da, tobože, veću prijetnju za raspad zemlje predstavlja navodni velikobosanski unitarizam, nego Dodikov i Čovićev separatizam.
Da bi bili ozbiljno shvaćeni u nastojanjima da osujetimo održavanje referenduma, potrebno je nekoliko stvari.

Prije svega, na nivou percepcije, u naše ime više ne smiju govoriti džaferovići i salkići. Njihovo preventivno plakanje naprosto zaziva agresiju i već je postalo i ponižavajuće. Prije 25 godina srpski nacionalisti su nas barem poštovali dovoljno da nam nestankom prijeti Karadžić; danas nam prijeti Milica Marković. Percepcija na stranu, potrebno je da se rukovodstvo SDA konačno suoči sa stvarnošću i pronađe kičmu da preuzme odgovornost za konkretna djela i korake. Obaveza Bakira Izetbegovića je da napravi prvi korak u formiranju svebosanskog fronta, političke platforme koja će biti multietnička, građanska i inkluzivna, duž linija Platforme Predsjedništva Republike BiH iz 1992. godine. Potom je potreban niz koraka da bi se referendum osujetio, odnosno poništile njegove posljedice ukoliko je Dodik uistinu spreman da krene putem oružanog nasilja. SDA, naime, rizikuje da dva puta u dvije i po decenije bude potpuno nespremna u egzistencijalno kritičnim trenucima ovog naroda i zemlje.

Ako u rukovodstvu SDA ima onih koji misle da je ovdje moguća neka evropska muslimanska država, neka razmisle. Bilo kakva muslimanska država na teritoriji današnje BiH vjerovatno nikad ne bi dobila međunarodno priznanje, dok susjedi ne bi nikad priznali njene granice. Za 20 godina bi ovdje postojale Bosanske teritorije, Srbija i Hrvatska bi nam dronovima ubijale djecu, a sirotinjski sinovi i kćeri se dvoumile između javnih kuhinja ili centara za obuku. Palestina bi bila nagrada.
Prošla sedmica nas je naučila da se od 1995. nije promijenilo mnogo. Svi naši neprijatelji su isti, ciljevi su isti, samo su instrumenti prilagođeni. Sastanak političkih lidera bosanskih Srba sa srbijanskim rukovodstvom u Beogradu krajem prošle sedmice izgledao je kao tobožnji spor između Karadžića i Slobodana Miloševića u ljeto 1994. godine.

Čović je u bobanovskom duhu ponudio svoje usluge u zakivanju još ponekog čekića u lijes naše zemlje. Odrastao sam kao siroče zbog uvjerenja jednog čovjeka da za ovu zemlju vrijedi dati svoj život. Nikome ne bih poželio takvo odrastanje u zemlji kao što je Bosna. Znam da isto misle svi koji su preživjeli takav gubitak. Ali, ako sada budemo pametni i odlučni, ako budemo jasno definisali šta hoćemo i ako tome pristupimo bez oklijevanja, možda se pokažemo dostojnim njihove žrtve. I možda Bosne i Hercegovine bude više nego danas.