Nije imao sredstava i priliku za školovanje, ali je imao talent i ljubav prema umjetnosti. Boje je miješao po osjećaju, stvarao mrtvu i živu prirodu, građevine, portrete, aktove…

Talent prema slikarstvu pokazivao je još u osnovnoj školi, 70-tih godina prošlog stoljeća. To je primijetila njegova profesorica likovnog Mirsada Ćehajić, koja mu je često kazivala: „Ako ne upišeš Akademiju likovnih umjetnosti, pomenut ćeš me“. I bila je upravu, pominjao ju je bezbroj puta, ali šta je mogao Ešref Muračević Bubi rođen u Brezi, u radničkoj porodici, sredini gdje se vjeruje samo u zanatske poslove, osim slijediti mogućnosti koje su mu bile pružene.

Čitanje stripova

Tako je i počeo raditi u rudniku, na preradi uglja, što je, kako kaže, mnogo gore nego biti u jami. Nije završio Akademiju, ali je cijeli svoj život slikao. Da se protiv sudbe ne može, pokazalo se na njegovom primjeru. Nije imao sredstava i priliku za školovanje, ali je imao talent i ljubav prema umjetnosti. Boje je miješao po osjećaju, stvarao mrtvu i živu prirodu, građevine, portrete, aktove… Toliko vjerodostojno da se njegova djela u oku običnog posmatrača ne razlikuju mnogo od onih koja stvaraju vrsni slikari s diplomom. Razliku vjerovatno mogu uočiti samo historičari umjetnosti. Ljudi ga, priča nam, često pitaju da li su njegova djela fotografije, jer uistinu tako i izgledaju.

– Sve je počelo s čitanjem stripova „Zagor“ i „Komandant Mark“. Tada sam prvi put pokušao crtati i svidjelo mi se. Osamdesetih godina sam slikao, uglavnom portrete glavnih likova iz tada popularne američke serije „Dinastija“, a slikarstvom sam se aktivnije i ozbiljnije počeo baviti u godinama poslije rata. Radio sam za neke restorane, estradne ličnosti: Amelu Šehović, Sanelu Sijarčić, Mustafu Muju Behmena… Nisam nikad mislio da ću u javnost izaći, ali dogodilo se – priča nam Bubi.

Prvu samostalnu izložbu imao je u krugu rudnika, i to na incijativu njegovog direktora.

– Htio sam organizirati izložbu za Dan Općine Breza, međutim, direktor je insistirao da to bude u krugu rudnika. Kazao mi je: „Bubi, tvoje je da slikaš, a za pripremu izložbe dobit ćeš ljude da pomognu“. I tako je bilo. Iznad svake slike stajala je rudarska lampa koja je bacala svjetlo, pa su ljudi kada su ušli u tu salu imali osjećaj da su u rudarskoj jami, a u pozadini je bila lagana instrumental muzika, koja je popunila tu prazninu. Iznenadio me je tom podrškom. Rado se prisjetim tih trenutaka – istakao je Bubi ne skrivajući osmijeh zadovoljstva.

Izložba u Sarajevu

A nedavno mu se ostvarila i dugogodišnja želja da izlaže u Sarajevu. Njegova djela već nekoliko dana krase zidove Art kuće sevdaha u Sarajevu, i tu će, potcrtava Bubi, ostati još neko vrijeme. Zainteresirani mogu i kupiti njegove umjetnine po veoma pristupačnim cijenama od 100 do 250 KM.

– Teška su vremena, nešto se mora prodati, barem da obezbijedim novi materijal za slikanje, okvirove. Mada, iskreno da vam kažem, teško mi se odvojiti od svake slike. Na izložbu u Sarajevo mi je dolazila i nastavnica iz osnovne škole. Gledala je moje slike, a ja nisam bio tu. Kažu da je bila zadovoljna, da je govorila kako je ponosna što mi je bila nastavnica. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što se nismo sreli – povjerio nam je Bubi.

Izgubio vid na desno oko

Ešref Muračević Bubi 33 godine je proveo u rudniku na proizvodnji i preradi uglja. Onda je, nakon teže povrede, imao zdravstvenih problema, što je rezultiralo promjenom radnog mjesta.

– Izgubio sam vid na desno oko, nakon čega sam dobio nalaz da više ne mogu raditi u prašini, kao ni podnositi naprezanje, zbog čega su me prebacili da radim u telefonskoj centrali u rudniku. Nisam osoba koja se zna izvući i zabušavati, tako da kada su morali naći gdje će me staviti na drugo radno mjesto, niko se nije bunio. Svi su se jednoglasno potpisali. Na poslu mi je sada lijepo, čisto, uslovi su idealni – kazao nam je Bubi.