Naslovnica Preporuka Filip David: ...

Filip David: Masama se vlada emocijama i demagogijom

“Jedno se nije izmijenilo: mase se ne osvajaju argumetima i činjenicama. Masama se vlada emocijama i demagogijom, a demagogija je ono što pisac „Majn Kampfa“ naziva „velikim konačnim ciljem“

17
PODIJELI

U pojedinim periodima historije silovito i snagom erupcije zakoni gomile, zakoni ulice i trgova zamjenjuju zakone javnog poretka, a emocije i strasti potiskuju argumente zdravog razuma. Postoji jedan oblik masovne hipnoze izražen u populističim pokretima koji ljudima oduzima moć rasuđivanja. Umjesto zahtjeva za slobodom prihvata se neki novi oblik ropstva, umjesto zahtjeva za mirom i pravdom izvikuju se zahtjevi za oružjem, osvetom i obračunima. Ovakva vrsta populizma po pravilu je organizovana i usmjeravana iz nekog političkog centra moći sa naročitim partijskim i ideološkim razlozima. Takva „događanja naroda“, u kojima ključaju emocije gluhe i slijepe za bilo kakve argumente, imaju, historija je najbolji svjedok, razoran uticaj po stvarne nacionalne interese i okončavaju u istinskim nacionalnim katastrofama.

U jednom spisu, nacionalsocijalista Vilhelm Stapel objašnjava zašto su činjenice i argumenti nemoćni u sudaru sa silinom populističkih emocija: „Budući da je nacionalsocijalizam elementarni pokret nikakvi ga ‘argumenti’ ne pogađaju. Argumenti bi djelovali samo da je pokret narastao pomoću argumenata“. Na različitim mjestima u svojoj ozloglašenoj programskoj knjizi „Majn Kampf“ Hitler naglašava kako je pravilna masovnopsihologijska taktika u tome da se treba odreći argumentacije i neprestano govoriti masama samo o ‘velikom konačnom cilju’“. Ove riječi izgovorene su 1933. kada se još nisu mogli sagledati stvarni rezultati masovne psihologije fašizma.

Između onoga i današnjeg vremena postoje mnoge razlike ali i neke sličnosti. Jedno se nije izmijenilo: mase se ne osvajaju argumetima i činjenicama. Masama se vlada emocijama i demagogijom, a demagogija je ono što pisac „Majn Kampfa“ naziva „velikim konačnim ciljem“. Odsustvo argumentacije u populističkim pokretima posmatraču sa strane čini populistička društva iracionalnim i nerazumljivim; unutar tih društava to se izražava odsustvom djelovanja ili naopakim djelovanjem najvažnijih društvenih institucija. U društvu koje ne uvažava argumente pojedinac je bez ikakve moći; njegovo suprotstavljanje proglašava se intelektualnom paranojom; što u populističkom okruženju i jeste. On je izlovan kao što se izoluje opasan virus.

To sve govori o posebnom obliku izobličavanja stvarnosti. Korupcija i državni kriminal postaju dio svakodnevice. Razni oblici diskriminacije urastaju u život zajednice. Zločinu se ne sudi, a zločinci postaju dio establišmenta. Ukupan život dobija razmjere globalnog političkog propagandnog marketinga koji lažnim slikama stvarnosti sakriva istinsku materijalnu i moralnu bijedu života. Ozbiljni vojni, politički i diplomatski porazi prikazuju se i veličaju kao blistave pobjede. Falsifikati u nauci i neistine u informisanju proizlaze iz preziranja činjenica. Očuvanje i sticanje vlasti važnije je od istine, od morala, od elementarnog poštenja. Glavna mudrost populizma i njegovih protagonista sažima se u uprošćenom shvatanju kako svi problemi unutrašnje i spoljne politike i svih međunarodnih odnosa isključivo zavise od efikasnosti propagande, vlasti nad medijima, sposobne policije i moćne vojske. A iza tobožnjih nacionalnih, patriotskih, rodoljubivih i interesa socijalne pravde pomaljaju se grubi, sebični i dominantni lični interesi.

Čovek sa ulice, čija su djeca, može biti, stradala u navodno nepostojećem ratu, koji muku muči kako da preživi sa nedovoljnom i neredovnom platom ili penzijom, a stalno je u strahu od rastućeg kriminala, taj čovjek-masa, ipak u konačnom zbiru ne prihvata činjenice iz sopstvenog života. Veliki cilj, kažu, traži i velike žrtve i to saznanje, usprkos tome što je život sve teži i nepodnošljiviji, ispunjava njegove ubožničke dane i grije ga i hrani u nedostatku osnovnih uslova za preživljavanje.

Sam cilj i put kojim se do njega dolazi dobijaju neku vrstu mističnog ozarenja. To nije religiozna mistika koja u svojoj biti sadrži etos i zasniva se na moralnim imperativima. Ovo je mistika rase, krvi i tla, gdje se objavljuje poslanje nacije ili sveto pravilo ideologije a ne pravo čoveka pojedinca; to je brutalno raskidanje i obračun upravo sa etikom u ime Velikog cilja do kojeg se stiže svim sredstvima.

Djelovanje populizma u ovih nekoliko godina u svemu je porazno. I poslije svega, poslije strašnih posljedica, sasvim pogrešnih političkih procjena i pogrešno postavljenih nacionalnih prioriteta, pored očevidne činjenice da je malobrojna elita profitirala na tragediji koju je sama proizvela, zablude se i dalje umnožavaju. Umjesto istine nastavlja se sa obmanama, sa nadmenošću i hvalisanjem koji su u potpunoj nesrazmeri sa učinjenim djelima, sa stvarnom ozbiljnošću situacije.

Ideje i programi na kojima je zasnovan populistički pokret devedesetih doživjele su težak brodolom, ali mnogo od onih na vlasti, ali i među protivnicima te vlasti, još uvijek se hvataju za olupine tih ideja i programa. Postojanost u tvrdoglavom okretanju pogleda od stvarnosti, iako činjenice stvarnosti pokazuju potpuni krah populističkog zanosa, objedinjuje ljevicu i desnicu, crnu i crvenu internacionalu. Nepobitna je činjenica da se kolektivistička, populističa euforija preobrazila u niz pojedinačnih krivica sa pravno-sudskim posljedicama.

U „Pismima o Njemačkoj 1945-1949“ Herman Broh piše o potrebi kajanja „jer samo iz toga može da proistekne osvještenje“. Broh koji je i sam bio opčinjen temom odnosa mase i pojedinaca, „psihologijom mase“, kako glasi naziv obimne nedovršene studije, izvlači iz mučnog iskustva Trećeg Rajha, nauk koji važi za sve populističe pokrete. Po njemu, ravnodušnost u takvim vremenima, ravnodušnost prema zločinima koji se čine pojedincima ili pripadnicima drugih naroda ili neistomišljenicima, ravna je u saučesništvu u ubistvu. Najstrašnije u takvim vremenima je „osjećanje mučnine pred ljudima i njihovom tupošću; nema ničeg istinitijeg od slike mučnine koja čovjeka guši, i ništa čovjeka ne guši više od prizora ljudske niskosti… Bez osvješćivanja nema ni samosvjesti a bez samosvjesti ni jedan narod nije u stanju da svjesno uzme u ruke svoju političku sudbinu“.

Ravnodušnost pred stradanjima drugih, zasljepljenost perfidno izazvanim i strogo kontrolisanim emocijama, nesposobnost da se objektivno sagleda prava mjera stvari i sopstveno mjesto u svijetu, da se uvaže i prihvate činjenice i argumenti – neki su od glavnih razloga što, poslije teškog brodoloma, tako beznadežno plutamo u bespuću, daleko od obale spasa.

Tekst je 1996. objavljen u splitskom Feralu, potom u knjizi „Jesmo li čudovišta?“ (Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.)

byka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.