Naslovnica Kolumne Gdje je bolje...

Gdje je bolje

Damir Ovčina rođen je 1973.godine u Sarajevu gdje je studirao književnost. Iza njega su objave pjesama, kraćih proza, prikaza... "Kad sam bio hodža" mu je prvi roman za koji Miljenko Jergović kaže: "Kad sam bio hodža" je veliki roman one književnosti čiji se veliki romani zovu "Travnička hronika", Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah ... Ovčina je autor i sajta www.impruva.ba na kojem piše putopise, o književnosti, politici, svijetu ... Na tom sajtu nalazi se i putopis iz Visokog "Gdje je bolje".

357
PODIJELI

Vjetar blago grane lipa u drvoredu u Bosne Srebrene. Trava pokošena do zgrade i do pola livade prema ogradi. Sunce pa oblaci. Podne na pola sata. Od terena dječak s opremom. Sinoć na zabavi u slavu male mature do ponoći u centru. Dvije djevojčice po stazama oko škole. Jedna na biciklu druga uz nju. Obilaze školu stazama pa preko trave. Jedna navodi pazi skreni. Druga s kosom povezanom u rep veselo gdje je ona klupa od maloprije. Ova s bicikla eno je nazad. Dvojica u auto poslije vidimo se s dežurnom nastavnicom pažljivom s trojicom tihih dječaka na klupi do neobične kuglane u hladu. Crveni auto lijevo pa lijevo pa vozač u mikrofon kroz spušten prozor poslije dobar dan izvolite los angeles klasik s kolom i dupli čizburger. Jedanaest pedeset ispisano na malom displeju. Auto naprijed do otvorenog prozora kroz koji dečko u smeđoj uniformi pruži kartonsku kesu. Oni onda lijevo desno pa pravo pravo pravo šestsedam kilometara. Desno pa odmah lijevo pa pored plastičnih barijera na parking između stare i obnovljene velike zgrade sa staklenom fasadom. Na jarbolima plavožute zastave. Naroda prema prodavnicama. Bicikala i trkača drvoredom do rijeke. Skoro podne. Juni. Dječak oko sinoćnjih slika na petoinčnom uređaju. Stariji uz stepenice pune učesnika nekog usavršavanja kao da će lijevo kao prije dvadesetak godina pa ipak desno. Gore na ispisanom zidu poruka hemijskom što ne mogu ovih budala. U hodniku svježina stare zgrade. On kratko na vrata s njenim imenom i dodanom titulom. Ona iznenađeno šta je bilo pa eto me za minut da ovo poisključujem. Telefon zazvoni onaj kaubojski zvuk. Dječak. Uredu hajde čekam. U kabinetu stolovi puni papira. Polica s knjigama na češkom do prozora prema bučnoj ulici. Tramvaji rasklimano prema istoku i zapadu. Knjiga Inžinjeri ljudskih duša prevedena krajem osamdesetih u sredini police. Naumpadne mu kako onaj novinar što je sad ante portal tumači svoje viđenje najvećeg sina nekad prije tridesetak godina navodeći nešto iz ove knjige. Na stolu šolja rusija napred s tri boje. Na plakarima naljepnica legat rikarda kuzmiča. Na drugom legat malika mulića. Malo ogledalo više malog lavaboa. Desno četiri stare stolice. U njemu osjećaj s polaganja ispita. I sad mu nekad u san da je ostalo nešto teško nepoloženo. Ona mišem dvaput pa na ekranu s debelom pozadinom odjava. Stara stolarija se bučno zatvori. Na maloj tabli do ogledala ruska slova.

Auto desno pa lijevo uzbrdo i nizbrdo pa pravo do ulaza na autoput. Ona u telefon da krenuli smo dobro zna on valjda vidimo se. Suzuki ispred nekog pa još nekog pa pravo prema sjeverozapadu do izlaza. Dvije marke.

Da vam nije bila ova kartica do telefona?

Bila.

E malo moramo sačekat. Na Jošanici ste ušli?

Ušli.

Ljubičasti golf desno do skretanja pa lijevo kad ih vidi. Onda naprijed ispod nadvožnjaka pa pored kuća po blagim brdima. Pumpa u rozom lijevo pa ismarbenz u žutom pa auti pored prodavnice lijevo pa desno pored ograđenog mezarja dalje. Šuma na krajevima proplanka. Dolje lijevo metalna ograda oko zelenog igrališta. Bijeli kedi se vrati s puta do posjeda s terenom. Čovjek susretljivo o igralištu i zajedničkim poznanicima sa ženom iz golfa. S troje iz suzukija odmjereno o poslu poduzetništvu sportu. Trava kupljena u Njemačkoj. Vjetar nanese sjeme s okolnih livada pa kvari teren. Htjeli nešto što niko nema pa napravili ovako.

Ti si naša domaća pa zatvori samo ovako katanac. Ostanite vasdan ako hoćete.

Trava gusta. Do terena zasađen krompir i luk. Ispod šumi potok. Iza vode proplanak pa šuma. Ptice i cvrčci neprestano. Auti svakih minutdva gore i dolje pa tišina. Padine prekrivene naraslom travom blago se spuštaju prema potoku. Oblaci razvučeni. Prema sjeveru na rubu livade mezarje. Do igrališta sto s drvenim klupama u hladu. Ljuljačka i šarena ležaljka do potoka. Ljeto u zraku. U drvenoj kućici sto s čašama i oruđem. Na zidovima slike. Na jednoj Džumhur s domaćinom. Na drugim Safet Sušić lično. Još poznata i nepoznata svijeta uslikanog ovdje do potoka. Lopte kratko odskoče. Dječak vještije brže jače niže. Odgovara mu trava. On loptu lijevom rukom više glave pa je spretno i jako plavim reketom dijagonalno u pravougaonik ocrtan bijelom po zelenilu. Stariji pod kapom ponavljajući brže jače niže poneku nazad preko mreže. Više ih pored njega u ogradu. Okolo gusta trava s ponekim crvenim cvijetom. Insekti bezbrojni i bučni. Lopta digne boju. Dvije žene opuštene za stolom u hladu. Sunce jako pa oblak kratko više šume. Gore na putu dvojica mlađih pješke prema Visokom. Igrači o koristi slajsa i servisa na travi. O vježbi kao spasu.

Evo. London. Meščini zapadni da je.

Bolje. Puno bolje.
Damir Ovčina

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.