Kada sa glavnog puta skrenete na sporedni, seoski put, polako počinje da se gubi život, znaci prisustva ljudi su sve slabiji, dok na koncu, kada se skrene na makadam, možete vidjeti samo šumu, poneku nezasijanu oranicu i dvije ili tri kuće čiji ratni ostaci i dalje prkose i svjedoče nemirima koji su selo i opustošili.
Potpuno iznenada, sa desne strane puta, zarasla u travu i kao bačena s neba na neograđenu zemlju, pred očima se pojavljuje kuća od 50-ak kvadrata tuge i ljudske propasti.
Usamljeni starac od 60 i kusur ljeta dane provodi kao zatvorenik sopstvenih djela – sam, zaboravljen od mnogih, kojeg posjećuju samo putnici koji zalutaju (jer ovuda niko ne prolazi slučajno) ili nekog od dvojice sinova koji prema njemu ne osjećaju ni ljubav, ni obavezu, samo ljudsko saosjećanje kao i prema bilo kojem drugom čovjeku.
Svakom po zasluzi, tako to život uredi. Posmatrajući ga, opet se vraćam na mog oca, moj život i misao koja me je pratila, misao koja me je uvjerila bezbroj puta da se roditelj ne postaje bacanjem sjemena iz koga će se roditi novi život. Ako to sjeme ne zalijevate i ne brinete o njemu, niste roditelj, samo šteta koja je prouzrokovala patnju nedužnog bića.
Kažu da je poslije rata od države dobio zemlju u obližnjem gradiću. Prodao je za golf koji je vozio dok mu nije prošla jednogodišnja registracija. Poslije je njega prodao na otpad. Danas živi na kraju svijeta, u selu u kojem skoro da nema života.
Kada se približite kući, dočekaju vas dvije mačke i miris koji svjedoči da tu negdje ima i pokoja domaća životinja. Blatnjav, nekad davno popločan ulaz u kuću samo je uvertira u ono što vas čeka unutra. Stari zidovi prljavi od nemara, ormar na kojem sva vrata vise, a stakla su napukla, televizor iz 80 i neke, ugaona garnitura za sjedenje prekrivena starim, ponegdje poderanim i potpuno prljavim prekrivačima. Niski sto postavljen za četvoro, jer toliko tanjira ima, čaše uprljane nemarnošću i okrnjene zubom vemena i premasna supa u prevelikoj šerpi.
Na zidu kalendari iz ratnih i poratnih godina, slika Ratka Mladića i ikona krsne slave jedna do druge, okićene jorgovanom od prošle godine. On se čini i najživljim u kući, iako je uvenuo, jer ovdje je, bez obzira na srce domaćina koje još kuca, već odavno sve potpuno mrtvo. Mrtvo, ubijeno sirotinjom, odsustvom želje da se život promijeni, mišljenjem da sve što on uradi jeste jedino ispravno i odbijanjem bilo kakvog savjeta od drugih.
Dočekaće vas srdačno, sa rakijom u ruci koju treba da popijete i pričom kako on već odavno ne pije, koju treba da saslušate i pohvalite. Jer on je prestao da pije i zato je bolji od svih. Zašto je počeo i pio godinama, o tome se ne priča, druga su to vremena bila, izgovor je za sve. Cigaretu ne gasi, nikad. Pričaće vam o tome kako je prije rata vozio „tamića“, kako je trgovao na pijacama „uzduž i poprijeko“ stare Juge, kako je znao da prevari svakog kupca i ukrade mu kilu, dvije krompira ili pola metra drva. Čega se pametan stidi, tim se lud ponosi.
Čućete ponegdje i imena sinova, hvaliće se tim da su sa 15 godina mogli da istovare kamion drva bez ičije pomoći. Opet, čega se pametan stidi… Pričaće i o ratu, o svojim podvizima i kako baš njegova brigada nijednom nije izgubila borbu, kako je vraćajuči se sa ratnog dopusta našao 70 njemačkih maraka i za njih kupio dvije velike porcije ćevapa, konjak i šteku Veka. Jer za cigare se mora imati. Za porodicu ne mora – moj zaključak.
Na koncu svega, kada ispriča prijeratne, ratne i poratne priče, vratiće se i u sadašnjost i početi da priča o politici, strankama, televizijama i korupciji u društvu i na vlasti. Pitaće vas da li radite i reći da je rad u firmi kazna za čovjeka, treba biti biti sam svoj gazda.
Pričaće kako mu nedostaje samo još pet godina radnog staža da ostvari starosnu penziju, ali će on to „srediti“, zna on ljude. Toliko o korupciji. Pričaće vam i ispričati sve što vas ni u ludilu ne bi moglo zanimati. Na svako vaše pitanje odgovoriće samo reda radi i nastaviti da priča svoje.
Ukoliko mu date savjet ili kažete da se ne slažete s njim, dobićete uvredu i oštro: „Još si ti zelen/zelena.“ A on je valjda zreo. Zreo za batine, iako mu je 60 i koja. Zreo za ostaviti ga potpuno samog kad već smatra da mu niko ne treba. Zreo za ne odgovoriti mu na pozive.
Jer, mogao je biti sve što poželi: otac, muž, vozač, poljoprivrednik, porodični čovjek i deda. Danas nije ništa od toga, ništa od onoga čemu svako teži. Samo je sjena onoga što se zove čovjek i pitanje koje lebdi u zraku: “Gdje si život potrošio, oče?”
lolamagazin.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.