Glumac Alban Ukaj: Smijemo se apsurdu naše stvarnosti jer nas ozbiljnost situacije zastrašuje

Albanovi glumački počeci i edukacija u ovoj branši vezani su za Prištinu gdje je završio dvije godine studija. Nakon toga je, priča nam, bio siguran da želi promijeniti sredinu i staviti sebe u iskušenje u drugoj sredini, a sasvim slučajno mu se dogodilo Sarajevo.

“Bio sam gost Sarajevo Film Festivala i kao dvadesetogodišnjaka me opila atmosfera i energija grada. Nakon gledanja ‘Ničije zemlje’ na Metalcu zamantalo mi se od želje da ostanem ovdje i nastavim studije. Kasnije sam bolje upoznao Sarajevo i shvatio da me je slika SFF-a malo prevarila. U trenutku kada sam mislio da ću odustati i vratiti se nazad počeo je MESS sa predstavama ‘Majstor i Margarita’ (Oskaras Korsuounovasa) i ‘Otelo’ (Eimuntas Nekrošiusa) zbog čega sam produžio svog boravak. U trenutku kada sam bio zbunjen i neodlučan između otići ili ostati počeo je Jazz fest sa Daveom Hollandom i Chrisom Potterom. Odlučio sam ostati”, rekao je.

Sarajevo mu je, kaže nam, dalo isto ono što je on dao Sarajevu.

“Uvijek mislimo da Sarajevo nekome nešto duguje. Da li Sarajevo može bolje i više poštovati svoje ljude? Ja mislim da može i mora, ali to zavisi od nas koji tu živimo. Bit ćemo i duhovno i intelektualno siromašniji ako se ne prisjetimo onih reditelja, glumaca, slikara, muzičara i sportista koji su nas napustili i ako ne prigrlimo one koji su još živi i tiho nas posmatraju sa distance”, rekao je.

Imenovati stvari pravim imenom

U Sarajevskom ratnom teatru Albana trenutno gledamo u predstavama “Majstor i Margarita” i “Tramvaj zvani žudnja”, kao i novoj predstavi “edvanosimsoboakalomistobo”, socijalnoj komediji koja nam predočuje niz apsurdnih situacija bh. društveno-političke stvarnosti.

“Tu smo pratili jedni druge i bitno nam je bilo da, kroz mnogo sarkazma i ironije, ispričamo priče unutar predstave koje tretiraju probleme i socijalno-političke fenomene unutar našeg društva. Mislim da ta predstava umjesto da kako smo navikli upire prstom na nekoga, govori o nama samima. Dakle, ona je autokritična i autoironična”, rekao je Alban.

Dodaje da je teatar vjerovatno ostao jedino mjesto u kojem se može govoriti o određenim temama, ali smatra da se teatar ovakvim temama ne bavi dovoljno.

“Moramo biti hrabriji i imenovati stvari pravim imenom, a zadnja predstava u SARTR-u je to malo začela. Mi se smijemo apsurdu naše stvarnosti jer nas ozbiljnost situacije zastrašuje. Smijemo se kad čujemo da predsjednik države govori da je država ostavljena u amanet nekom drugom predsjedniku neke druge države, jer se time branimo od stida koji proizvodi takva izjava”, rekao je.

Politike smo se dotakli slučajno jer zaista, kao što kaže naš sagovornik, politika prati nas.

“Kada u četiri ujutro shvatite da nemate vode, a dijete vam ima temperaturu 39 sa 4, pa trčite kroz hodnik da biste uzeli kanister i nakvasili gazu i usput bosom nogom nagazite na šiljatu lego kockicu vi ne možete ne pratiti društveno-političku situaciju, a da pritom ne poželite da se svim zaposlenicima ViK-a i Vladi KS ne dogodi ista stvar. Ne možete se načuditi kada vidite šta se događa u zdravstvu, a pritom gledate kako direktorica koja je ujedno i supruga člana predsjedništva priča o ‘agregatnom stanju’ svojih kolega. Često se sjetim jedne pjesme Mile Stojića u kojoj opisuje globalne promjene i završava sa: ‘Nama će se desiti ono najgore, nama se neće desiti ništa'”, rekao je.

Teško vrijeme za kulturu

Društveno-politička situacija u našoj državi reflektira se i na kulturu. Kulturne insistucije od državnog značaja još uvijek nemaju riješen imovinsko-pravni odnos, sve manje novca izdvaja se za kulturu, da nije inata i evropskih fondova snimalo bi se mnogo manje filmova… I naš sagovornik je siguran da je položaj glumaca u BiH trenutno najgori u regionu i priznaje da smo za to, kao i za nestajanje pojmova vrijednosti i kulture, odgovorni mi sami.

“Nedostaje nam stava, jedinstva, odgovornosti, pa čak i emancipacije. U to sam apsolutno siguran. Mi glumci godinama nismo bili u stanju osnovati sindikat. Nerijetko smo bili nijemi kada smo trebali podići glas. Dozvolili smo da se sredstva dijele na nacionalnoj osnovi, a ne po umjetničkim vrijednostima. Ušuškani u svojih nekoliko kvadrata komformizma, okruženi kičom i šundom, zaboravili smo da postojimo. Prirodno je da se ljudi dijele na ono što smatraju zajedničkim interesom kad su u pitanju etika i estetika teatra ili filma, a to se kod nas nažalost zove ‘njihov klan'”, rekao je.

Iako nas kultura spaja i briše različitosti koje nam politika nameće, Alban podsjeća da kultura na ovim prostorima postaje instrument politike te da su rijetki oni koji se izdvajaju i individualno istrajaju u brisanju tih granica.

“Radi tih nekoliko ljudi u regionu ja želim i dalje vjerovati da kultura spaja i briše granice. Nažalost, ima umjetnika koji samo još više produbljuju podjele i predrasude. Prije nekoliko godina sam učestvovao na jednom festivalu u norveškom gradu Skienu, rodnom mjestu Henrika Ibsena. Tema festivala bila je Ibzenov tekst ‘Neprijatelj naroda’ i tokom jedne debate njamčki reditelj Thomas Ostermeier je svjetskom kontraverznom ‘umjetniku’ Larsa Vilksa, koji je poznat po karikaturi Muhammeda sa tijelom psa, rekao: ‘Znate li koja je razlika između mene i vas? Ja sam umjetnik argumenata, a vi ste umjetnik provokacije’. Mislim da je to suština umjetnosti danas. Ali, s obzirom na to da je ovo doba mediokriteta i da je to postalo globalni trend, tih umjetnika provokacije bit će sve više”, rekao je.

Mišljenja je da će pozorište imati budućnost kada budemo sebi vratili dostojanstvo i kada glumci u pozorište ne budu odlazili samo zato što su tamo zaposleni.

“Namjerno neću u odgovoru na ovo pitanje da se referiram na politiku i na rutinsko jadikovanje kako u ovoj državi ništa ne valja. Da počnemo od nas pa ćemo onda o odnosu države prema nama”, rekao je.

Očinstvo donijelo određene promjene

Svako ima neku vrstu meditacije, a Albanova je sviranje saksofona.

“Gluma je usko povezana s muzikom i uvijek imam višak poštovanja za glumce koji sviraju neki instrument”, rekao je.

U slobodno vrijeme se trudi da što više vremena provede sa suprugom Sabinom i sinom Nardisom, a priča nam da kada mu to dvogodišnji sin dozvoli igra košarku s kolegama i kuha.

“Volim da kuham i veoma sam spor u tome. Bez skromnosti mogu reći da sam, nakon Sanina Milavića, najbolji kuhar na Dolac Malti. Također, igram košarku sa kolegama i nerviram ih jer se guram kao da je NBA finale. Očinstvo me je mnogo promijenilo, oduzelo mi je nekoliko kilograma i sve ovo radim kada mi Nardis to dozvoli. Vrijeme najradije provodim sa Sabinom i Nardisom, njegov osmijeh je najiskreniji i dirljivo nam je promatrati kako otkriva svijet”, rekao je.

Kada je riječ o profesionalnom angažmanu, Alban trenutno radi na svom drugom kratkometražnom filmu po scenariju Daria Bevande. Osim toga, producent je predstave “Welcome” u režiji Nermina Hamzagića koja donosi priču o sirijskim izbjeglicama i koja će na Olimpijskom bazenu na Otoci premijerno biti odigrana 2. decembra.

Također, 28. novembra će na Black Nights Film Festivalu, u gradu Talinu u Estoniji, biti upriličena svjetska premijera filma “Marriage” rediteljice Blerte Zeqiri s Kosova, a u kojem je upravo Alban ostvario glavnu ulogu.

klix.ba/visoko.ba