Gospođa da budNem!

„Kaže moja Duja, rekla ona Miodragu da zamijeni sijalicu u hodniku. Godinu dana dana prošlo, on nije zamijenio sijalicu. Tutao po mraku, ubij'o se u namještaj i tek kad je pao preko komode i iščašio rame, sjetio se da je zamijeni. Ja bih mu oko izvadila kunem ti se, al’ moja Duja jok. Mrtva ‘ladna stala kraj njega, pogleda ga k'o božemeprosti maloumno dijete i kaže: „Auuu, Miodraže, kako si je zavrnuo, svaka ti čast! Kako si je samo zavrnuo, Miodraže, boktejebo, pa ne bi je Sveti Petar tako zavrnuo!!!“

Milion knjiga ne može tako vjerno prikazati odnos žene i muškarca u Bosni k'o slika Miodraga kako zavrće sijalicu posle godinu dana čekanja, a Duja ga hvali ko da je sagradio Viseće Vrtove.

Pisala sam ja ranije o tome koliko žena treba da se smanji da bi stala u ruku jednom Balkancu…Ali malo je jedan tekst, malo je jedan život da pojasni paradoks životne situacije jedne prosječne žene ovdje na Balkanu.

Nešto se gadno pobrkalo. Ja ne znam kako drugačije da objasnim ovo sve, osim da hoće muškarci da žene nose pantalone.

Eto neki dan razmišljam, kako je pametna ona jedna, htio muž da joj kupi auto, ali ona je gospođa odbila. E, sad svaka od nas će reći „Dal’ si normalna, ženo!!!“ Ali neeeee, normalna je ona. Procijenila je ona da lola hoće da je skine sa grbače, da joj natovari da ona ide po hranu, da ona ide po dijete u vrtić, da ona ide tamo-ovamo po cijeli dan k'o služba dostave, a da on bude slobodan k'o ptica.

I da tako ide život, svak’ na svoju stranu, pa kad se sretnu, sretnu. Neka hvala, ne treba meni auto: ipak ti dođi po mene, odvezi me kod frizera, kod kozmetičara, odvezi dijete u vrtić, pa drugo u školu, vrati babu iz Doma zdravlja, idi po tetku na Autobusku stanicu, idi u nabavku u supermarket… A ja ću da stenjem kako ne smijem da vozim jer se bojim.

E, sad ko može da se prenemaže, blago njemu. Ja, brate, nikad nisam mogla, ni znala. Ja čim vidim da on zijeva za volanom, dreknem „Izlaz’ napolje!“, dignem ručnu i sjednem da vozim. Eto budale. I onda on spava do Grčke i naredna tri dana uživa na plaži dok ja kljucam i bauljam okolo u polusvjesnom stanju skupljajući djecu, igračke, suncobrane, naduvane pavijane i labudove.

Ja čvrsto vjerujem da bi umjesto onih bračnih zavjeta što čitaju kad se vjenčavaš tipa „Budite ljubomorni ne jedno na drugo već na vašu ljubav blabla truć…“ matičari trebali ženama da kažu da je prvi i osnovni zakon sreće u braku „NE POKAZUJ DA IŠTA ZNAŠ, KUKALA TI MAJKA!!!“

Jer ako u startu pokažeš da nešto možeš sama, da nešto znaš, da hoćeš da budete ravnopravni i da jednako doprinosite vašoj zajednici, nadrljala si. To se nalakti, pa se nasloni, pa ti legne na leđa, pa ti na kraju počne skakati po glavi. Samo zato što je vidio da možeš da mu zamijeniš majku. I kud ćeš ljepšeg života za jednog mužjaka, a veće robije za tebe.

I na kraju, kad više ne znaš jesi li muško ili žensko (majke mi, sto puta sam se gledala u ogledalo da provjerim jesam li muško ili žensko), on ti kaže „Šta's to se zapustila, eto ti metar izrastak na glavi, kad misliš da se ofarbaš?“

E, zato, rođene moje gospođe, mislim da nam je najpametnije glumiti ludilo. Osmjeh na lice, sve ćemo lako. Šta? Nema ručka? Pa dobro, nema ručka. Idi jedi u market. Nemaš za račune? Kupio dron pa nam nestalo para? Pa dobro, nema veze, biće sljedeći mjesec. Ako nam isjeku struju, ja odo’ kod tetke u Makarsku, taman da se malo odmorim, ništa ljepše nego septembar na moru…

Ništa ono „moram pospremati, moram djecu kupati, moram ručak skuvati, moram veš oprati….“ Ja u životu nisam čula da se muško požalilo da mu je žena prljava i lijena, al’ da je neraspoložena i stalno nadrndana, to je priča sve jednog od njih.

I onda ide onaj poznati scenario u kojem ona misli: ja rintam, radim, dajem se, nerviram se, trčim, ti to ne cijeniš, ništa ne činiš da mi pomogneš, nikad te nema, nisi više onaj isti, svi su ti važniji, nisam ti više privlačna, ti mene ne voliš… Dok on misli: nisam joj potreban, nisam joj dovoljno dobar, uvijek nešto zakera, uvijek nadrndana, uvijek neraspoložena za mene, ma odoh ja vani, nemam ja živaca pričati s njom o tome…

Da zaključimo, da se cijeli život ponašaju k'o princeza na zrnu graška, to je tačno. Ali da smo se i mi poturale gdje smo stigle po principu „Pust’ me – sama ću!“ i to je tačno.

Zato, nemoj da bi vam palo na pamet da same zakucavate ta dva eksera iz dovratka što štrče već šest mjeseci i prijete da nekom izbiju oko. Ignorišite i eksere i vrata i cijelu kuću, a kad on jednom zakači rukav na novoj košulji pa bude morao da ih zakuca, vi polulude od oduševljenja recite „Auuuu, kako ih zakuca, svaka ti čast! Ama, kako ih zakuca, ne bi ih niko na svijetu tako zakucao!

E, tako. Gospođe da budNemo i mi jednom u životu.

lolamagazin.com/visoko.ba