Naslovnica Preporuka Teme Grigor Samard...

Grigor Samardžić: Kratka kritika ljevice

25
PODIJELI

U zadnje vrijeme se u Evropi dosta ponavlja teza Valtera Benjamina kako svaki uzlet fašizma svjedoči o propaloj revoluciji. U tom smislu, umjesto tačne, ali i nekonstruktivne kritike nacionalizma i desnice, predmet kritike treba tražiti upravo u njegovoj alternativi ili manjku iste.

Priča u prazno

Možda ovo liči na udarac u prazno, jer već nekoliko godina ljevičarska politička opcija u BiH de fakto ne postoji, ne najmanje zbog medijske blokade pojedinaca. Ova činjenica je naročito zabrinjavajuća samim tim da je tačna nezavisno od toga šta smatramo pod pojmom ljevičarske politike. Mi prema tome nemamo prava da pričamo o Bosanskohercegovačkom društvu kao demoktatskom. Ono to nije iz više razloga, a jedan od tih je potpuni nedostatak političke pluralnosti. Politika se svela na nivo dvorskih spletki oligarhije. Stoga je i potpuno licemjerna određena skepsa prema demokratiji kao državnom uređenju. Permanentna kriza Dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine koju niko ne smije da imenuje u konstruktivnom smislu je manifestacija dve datosti.

Sa jedne strane tu je sam Dejtonski poredak koji se mora posmatrati kao rezultat jedne politike, i to one koja je do rata i dovela, a ne, kako se to voli prikazati, rezultat prirodnog stanja odnosno dogovora naroda. A politika za koju Dejton prestavlja minimalnu tačku kompromisa nije nipošto bila ljevičarska politika, već triada nacionalnih diktatura sa potpisom Međunarodne Zajednice. U određenom smislu se prema tome o Bosni i Hercegovini može govoriti samo kao državi sa ustavnim i međunarodno priznatim nacionalizmom.

Zemlja kakve nema

Međutim, ustav Bosne i Hercegovine nije pisan po uzoru na Evropsko kontinentalno političko mišljenje, već u Anglo-Saksonskoj tradiciji liberalizma, dakle minimalnog ustavnog okvira, u suprotnosti sa maksimalnim slobodnim ustavnim okvirom Evropskih država. Prema tome mi trenutno živimo kontinentalno čitanje Anglo-Saksonske političke teorije. Kao da se na Balkanu već ne sustreće dovoljno ideologija, tradicija i interesa. Nada koja je bila dio rezultata Dejtona, ubijena je njegovim tumačenjem. To tumačenje je bilo iz naše perspektive maksimalističko – mora se samo ono što tu piše i ništa više. Bačeni smo u globalni kapitalistički poredak, a vodili su nas ljudi koji nisu znali šta to znači, a protumačili su slobodu kapitalizma kao opravdanje za svoje lično bogaćenje i apsolutno negiranje socijalne nejednakosti kao političke teme. Porast nacionalizma je u tom smislu proizvedena realnost u cilju suzbijanja sve jačeg bunta građana protiv siromaštva u koje su dovedeni. Kako materijalnog tako i duhovnog. Ne treba da čudi nemogućnost rješavanja pitanja Sejdić Finci.

Život kao sjećanje

Ako pitate nekog ko se još malo bolje sjeća Jugoslavije, reći će vam da je ta zemlja imala puno svojih mana, ali da je bila neuporedivo bolja od ovog sad. Pogrešno je ove riječi protumačiti pukom nostalgijom za mladim danima, ali isuviše dobro služi za ućutkivanje ove misli. To toliko dobro funkcioniše da je većina prestala da pita kako uopšte može da nam bude bolje, a takav stav vodi u nestajanje. I to ne samo neko duhovno, političko, kulturno ili materijalno nestajanje, već nestajanje u vidu egzodusa. Mi smo kao ljudi natjerani na egzodus, da bježimo odavde. Suočeni sa katastrofom sličnoj velikim katastrofama iz naših religija, i ne treba da čudi sve veći uticaj vjerskih zajednica na društvo i politiku. Oni koji se sjećaju Jugoslavije imaju život kao sjećanje, međutim šta je sa onim koji se normalnijeg života ne sjećaju? To su oni koji odoše. Ubjeđeni da nam nema pomoći i nespremni da žrtvuju svoju mladost zarad utopije koju niko ne nudi. Stara utopija nam je ubijena, brutalno, krvnički. U utopiju koju su nam nakon nje ponudili nikad nismo zaista povjerovali, ali smo pristali na nju, a čovjek u šta ne vjeruje, to slabo radi. “Građani BiH, kao i okruženja, su bezperspektivni.” – Kakva uvreda. Po čemu smo mi to genetski predodređeni na propast? Danas smo u tom smislu sve sličniji ostatku Evrope, koji iz relativne egzistencijalne sigurnosti gledaju na tokove u politici i društvu. Kako da se ne osjetimo bespomoćnima?

Hrabrost bespomoćnih

U dijalektičkoj tradiciji, lijek za bespomoćnost leži upravo u spoznaji iste. Ne ide nam na ruku to što znamo da može i gore. “Nema dubljeg značenja u patnji!” poručuje Žižek. Valjda je očigledno odsustvo logike u mišljenju da smo pametniji jer smo ratovali. To može kod “može i gore” se iz značenja mogućnosti koja treba da služi kao upozorenje, pretvorilo u legalno “može”, kao zeleno svjetlo legitimnosti politike.  Komično djeluje onaj koji kaže: “Može i bolje.” Komično je međutim samo za onog koji se pomirio da je bespomoćan, onom kojem stanje bespomoćnosti odgovara, jer samo imanje mišljenja zahtjeva da se misli, a to se više ni u školama ne uči. Bespomoćnost kod nas ne proizvodi više slobodu mišljenja, jer je sama riječ utopija zabranjena u javnom životu, već proizvodi slobodu emigracije – slobodu na odustajanje. Međutim još ima onih koji nisu spremni da odustanu. Ogromni uspjeh Ljubiše Preletačevića Belog da okupi mlade u Srbiji ili Damira Nikšića da to uradi u BiH svjedoči upravo o tome. Obojica nude, makar to bilo i sarkastično, jednu viziju utopije. Hrabrost je izgleda momenat u kom bespomoćnost prelazi u snagu, pasivnost u akciju a beznađe u nadu. Hrabrost je jedina neukaljana osobina naroda na ovim prostorima. Trebalo bi da se sjetimo hrabrosti. Ona se rađa tamo, gdje počinje vizija. Formulisanje te vizije, treba da bude osnovni predmet bavljenja ljevice na svim nivoima. Kritika ljevice s toga nije udarac u prazno, ona je šamar koji doziva svijesti.

byka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.