Guramo li, s godinama, emocije iza razuma?

Često sam izgubljena, a u trenucima potpune izgubljenosti nisam svjesna da ne znam gdje sam. Jedino u što sam sigurna su riječi, a svi dobro znamo da djela govore puno više.

Vratila sam se staroj, lošoj navici – ponovno pušim. Često sam živčana. Ovoliku dozu nervoze nisam osjetila jako dugo. Kada ne pušim, kidam zanoktice i boli me glava. Noću me budi žgaravica i nerijetko mi se povraća.

U isto vrijeme mi se događa nešto toliko lijepo da se moram uvjeravati da ne sanjam. Neki su mi dani potpuno nestvarni. Selim se iz jednog kuta u drugi – čas sam na stropu, čas se pronađem na podu. Pitam se prolaze li svi moji vršnjaci kroz ove faze ili su oni već shvatili sve što ja pokušavam?Događa li se i starijim ljudima da ne znaju kako živjeti život?

Je li život vječna potraga i za čim uopće tragamo? Za osobama? Tražimo li tu neku drugu polovicu ili tražimo sebe? Teško je pisati ono što mi se događa. Zapravo sam vrlo zadovoljna svojim životom, no nailazim na prepreke kakve nikada do sada nisam iskusila.

Unatoč svemu, pokušavam ostati pribrana i pozitivna.

U posljednja dva tjedna moj se život okrenuo na neku čudnu stranu. Nikada još nisam bila tu, ne govorim o tome gotovo nikome.

Ova strana života teško se diše, teško se prepričava i teško da bi me itko shvatio.

Zanima me samo – je li vam se ikada dogodilo nešto toliko lijepo i teško u isto vrijeme? Jesu li prepreke test koji će pokazati koliko su stvari koje proživljavamo i osjećamo istinite i jake? Sigurna sam da vas većina već zna da sam uvijek birala emocije prije razuma. Sada nisam bila sigurna što odabrati. No, znala sam jednu stvar.

U svim teškim životnim trenucima, ispravna je stvar bila okrenuti se sebi. Raditi na tome da svakoga dana narastem još malo te da osobama oko sebe pružim još bolju i ljepšu svoju verziju. Raditi na tome da svakoga dana u ogledalu upoznam dio sebe koji je, iako sam ga uvijek nosila unutra, tek sada izašao na vidjelo.

Voljela bih da vam mogu govoriti o priči koja je tek počela i koja će možda vrlo brzo završiti. No, ovoga ću puta ostati tajnovita. Reći ću vam samo da imam osjećaj da sam na do sada (možda) najvećem raskrižju života. U isto se vrijeme osjećam potpuno izgubljeno i sigurno. Uvijek sam znala da se sve događa s razlogom, uvijek su sve stvari ispale baš onako kako treba biti, uvijek sam napravila prave izbore, iako sam (možda) na početku mislila da sam učinila krivu stvar.

Razmišljala sam o tome kako se neke stvari događaju samo jednom u životu. Razmišljala sam kako u isto vrijeme želim šutjeti o svojoj stvari i govoriti o tome svima. Zamišljala sam neki drugi život, neka druga mjesta i neke sretnije okolnosti.

Zanima me samo – stavljamo li emocije na drugo mjesto zbog toga što smo sada stariji? Biramo li razum zbog toga što smo nekada bili povrijeđeni ili zbog toga što se unaprijed želimo ograditi od tužnog i teškog kraja priče koja još nije ni počela?

Odlučila sam zaustaviti misli. Prepustiti se osjećaju koji nikada nije bio jači. Ne misliti na sutra ni jučer. Odlučila sam ušutkati samu sebe. Odlučila sam biti iskrena prema sebi. Odlučila sam priznati da se bojim više nego ikada prije. Odlučila sam si reći da je to sasvim u redu i da nikada ne mogu znati zašto je nešto počelo i kada će doista završiti.

Ne želim davati kraj stvarima o kojima ništa ne znam. Mogu jedino vjerovati sebi, onome što osjećam i biti sigurna da će sve proći u najboljem redu – jer iz kaosa se uvijek rodi mir koji nitko nikada nije uspio opisati riječima.

Piše: Nina Bljak

lolamagazin.com/visoko.ba