Naslovnica Lokalne Teme Kultura Iz knjige &#8...

Iz knjige “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”: Polazna stanica Visoko

U narednom periodu ćemo putem našeg portala objaviti nekoliko priča iz knjige "Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi" autora Save Pajkića. Ovom prilikom se zahvaljujemo autoru na ustupljenom materijalu.

299
PODIJELI

Od ranog djetinjstva volio sam vozove. Mi dječaci smo ih gledali kako, hukćući, dimeći i zviždeći, jure uskim kolosijekom pored našeg sela. Noću su iskrili rojevima svitaca, koji su se gasili u mraku. Izgledali su nam kao neki zmajevi, vitki, snažni i nepobjedivi. Našu znatiželju podgrijavale su priče željezničara, kojih je bilo mnogo među rodbinom i komšijama. Oni su putovali i upravljali vozovima. Obično su 12 sati radili a dvostruko se odmarali, 12 : 24 govorilo se. Gutali smo njihove priče o putovanjima vozovima, zgodama i nezgodama koje su doživljavali.

Nova uzbuđenja donijela je izgradnja pruge normalnog kolosijeka Šamac – Sarajevo. Pruga je građena ispod samog našeg sela, dva puta premošćavajući rijeku Bosnu. Sve je vrvjelo od omladine, svrstane u domaće i međunarodne brigade. Stalno smo se muvali blizu gradilišta i omladinskih naselja. Veliko iznenađenje bio je dolazak danskih brigada i prvi susret sa nudistima. Njihove djevojke kupale su se gole u Bosni. Gole su ulazile u seoska dvorišta i ponešto zapitkivale. Žene su se sablažnjavale, starci im prijetili štapovima a mi dječaci radoznalo smo virili iza živica i plotova.

Omladina je mnogo više radila nego što se odmarala, pa je pruga izgrađena prije planiranog roka. Bio sam u masi od više hiljada ljudi koja je u Sarajevu, 1947. godine, svečano dočekala prvi voz koji je prošao novom trasom. Moja veza s vozovima produbljivana je. Srednje škole uglavnom su bile u većim mjestima a fakulteti isključivo u Sarajevu. Putevi loši a autobusi poput onog u filmu „Ko to tamo peva“. Zato je sve stanovništvo bilo orijentisano na prevoz vozovima.

Naravno, u to vrijeme najčuveniji je bio takozvani „Plavi voz“. Kad je on prolazio, ostali su zaustavljani. Taj voz je organizovano dočekivan, putnicima se mahalo zastavicama i cvijećem. Školska djeca su, vođena svojim učiteljima i učiteljicama, i kad je padalo i kad je bilo vjetra, satima čekala da pozdrave više ili manje drage goste. Ponekad se to i djeci popelo navrh glave. Jednog kišnog dana dočekivan je u našem mjestu Cedenbal, predsjednik Mongolije. Voz je prošao bez zaustavljanja. Pokisla, nahlađena i ljuta, jedna djevojčica je izustila: – Ako ovaj Ciciban bude ponovo dolazio, ja ga neću čekati.

Prugom su tutnjale duge kompozicije teretnih vozova. Putnicima su bili na raspolaganju: lokalni (radnički), putnički, ubrzani, brzi, kasnije ekspresni i poslovni vozovi. Redove vožnje najbolje su poštovali lokalni vozovi. Nekoliko stotina radnika, đaka i studenata svakodnevno je putovalo iz Visokog u Sarajevo i nazad. Ostali vozovi, posebno zimi, nisu mnogo držali do voznog reda. Na željezničkim stanicama stalno je odjekivalo: – Putnički voz iz Beograda, preko Šida, Vinkovaca i Doboja, kasni 85 minuta… Ubrzani voz iz Zagreba kasni 70 minuta.

Nas đake i studente popularno su nazivali vozarima. Ko je htio da redovno stiže na nastavu, koristio je jutarnje lokalne vozove. Oni su polazili/prolazili dozlaboga rano. Bili su pretrpani, neuredni i zagušljivi. Zimi su njihovi kupei bili prave male „gasne komore“, prepune vlage od odjeće i obuće koja se sušila, duvanskog dima i raznih mirisa ljudskog i mašinskog porijekla. Vozari su se listom orijentisali na druge vozove, pa „kad stignu da stignu“. Ako mnogo zakasne, vraćali su se kući uz opravdanje roditeljima. Ukoliko zakasne na nastavu, pravdali su se zakašnjenjem voza i tako unedogled. Kod studenata je to bilo liberalnije, a đacima nisu koristila usmena opravdanja. Razrednici su stalno tražili potvrde koliko je „taj i taj voz zakasnio“. Dosađivalo je to i željezničarima i đacima.

Prepričavala se jedna od anegdota iz ovog perioda.

– Priznajem samo pismenu potvrdu, potvrdu… insistirao je razrednik u jednoj srednjoj školi. Neki Kubatlija iz Ilijaša, mangup koji je imao dobre veze sa šefom mjesne željezničke stanice, odgovorio je:

– Dobro, dobro, profesore, mogu vam ja donijeti potvrdu da uopšte nema pruge Šamac – Sarajevo.

Kažu da je profesor tek tada malo popustio.

Povremeni putnici kupovali su karte na željezničkim blagajnama, koje bi kondukteri u vozu probušili (cvikоvali) posebnim kliještima. Karte su se kupovale, ali niko nije, kao sada, govorio treba da „kupim“ nego da „izvadim“ kartu. One su se uistinu vadile kroz nisko malo okno, na rebrastom i zatamnjenom staklu putničkih blagajni. Kupac se obavezno morao saginjati da razgovara sa blagajnikom. Ponekad je ovaj širokogrudo otvarao i onaj gornji prozorčić. Mi vozari imali smo mjesečne karte. Kondukteri ih nisu stalno provjeravali. Dovoljno je bilo samouvjereno reći „Mjesečna“. Ipak, plašeći se revizije, kondukteri bi ponekad povikali „Karte na pokaz!“ Vozari koji su blefirali smišljali bi načine kako se izvući iz nastale situacije. Najdjelotvorniji postupak bio je bijeg kroz pretrpani hodnik. Jurnjava za takvim prestupnikom završavale su se uspješnim bjekstvom, plaćanjem kazne, oduzimanjem iskaznice za mjesečnu kartu ili izbacivanjem na narednoj stanici, zavisno od psihofizičke kondicije konduktera. Mjesečne karte produžavane su za naredni mjesec. Tolerantniji kondukteri dozvoljavali su po nekoliko dana zakašnjenja. Takve smo nazivali „našima“. Neki đaci i studenti često nisu mogli da produže mjesečne ili kupe redovne karte, pa je stalno ponavljano pitanje: – Je li danas „naš?“ U kojem je vagonu?

Svaki dolazak u Novu željezničku stanicu u Sarajevu, koja je bila i ostala lijepo zdanje, bio je zanimljiv događaj. Mnoštvo putnika pristizalo je na perone ili silazilo sa njih. Mnogi su čekali svoje vozove u polasku ili dolasku. Zavisno od početka nastave, vozari su žurili u škole, odlazili u čekaonicu za đake ili se muvali po holu. Vozovi, čekaonice i stanični hol bili su prostori gdje se odvijao dio dnevnog rituala i društvenog života vozara. Povjeravanje drugima zašto se taj dan ne smije otići na nastavu, solidarisanje s bjeguncima, skupljanje para za sendvič, kiflu ili nekoliko cigara, izražavanje simpatija, rađanje ljubavi, prenošenje povjerljivih poruka potencijalnim partnerima, razmirice, tuga i pojašnjenja, prepričavanje dogodovština i viceva, ogovaranja i smicalice, prepirke navijača raznih fudbalskih klubova, informacije o kašnjenju, dolasku i odlasku vozova – sve to je bilo na dnevnom redu bučne vozarske mase, koja se tiskala i brujala u stanici.

Znalo se ko se s kim druži u vozovima i čekaonicama. Okupljali su se grupe iz Visokog, Breze, Podlugova i Ilijaša, Semizovca i Rajlovca… Samo su zaljubljeni parovi bili izuzetak. Oni su birali neka diskretnija mjesta i raspredali samo njima znane i drage teme. Jedno od takvih mjesta bila i čekaonica prve klase, na koju mi nismo imali pravo. Uspijevali smo se ponekad ušunjati, smjestiti u udobne fotelje i zakunjati dok nas nisu upozorili da toj klasi (ljudi) ne pripadamo. O „navikama“ naših vozova znali smo gotovo sve: gdje ubrzavaju, gdje usporavaju, gdje gotovo da stanu, koje skretnice su dobre, gdje se voz zanosi, gdje se može očekivati zatvoreni signal, s kojim vozovima se križaju, kada moraju čekati preticanje…

Na ulasku u sarajevsku stanicu bila je jedna tehnički loša urađena skretnica. Kad bi je voz prelazio, putnici koji bi stajali često su padali kô domine. Dobro se pridržavajući, uvijek smo očekivali te male predstave. Jednom mi je bilo žao neke vremešne žene, koja je stajala držeći mnogo stvari u rukama. Objasnim joj u čemu je problem i da mora biti oprezna. Ona spusti stvari i grčevito se uhvati za rukohvate. Tom prilikom voz je iznenada polako ušao u stanicu bez ikakvog potresa. – Balavče bezobrazni, reče mi žena – uz grohotan smijeh vozara.

Konačno, i ja sam se počeo muvati oko jedne zgodne vozarke iz Semizovca. Ubrzo se ispostavilo da nisam sâm, bilo je još kandidata. Počeo sam dobijati i poruke da napustim njihovu „okupacionu zonu“. Nisam se osvrtao na te poruke. Uslijedile su nove: „Dobićeš batine!“ Postajem oprezniji, ali nas dvoje i dalje „furamo”. Poslije jednog noćnog susreta u Semizovcu, krenem na ponoćni voz. Idem željezničkim kolosijekom, koračajući s praga na prag. Obrnem se i vidim da za mnom idu dvojica. Desno od mene vidim još jednu osobu. Ubrzam hod, oni takođe. Počnem skakutati s praga na prag, oni još brže. Pređem u blago trčanje. Sva trojica me prate. Kada sam već uveliko trčao, počeše me sustizati. Prije nego potpuno izgubim snagu, stadoh odlučan da se branim.

– Hoćemo li zakasniti, jarane? – povikaše uglas.

– Nećemo, nećemo – odgovorih, spreman da ih zagrlim.

Davno su prošli vozarski dani. Češće sam službeno koristio brze i poslovne vozove. Uz sve njihove mane, ta putovanja su mi više godila nego ònā putničkim automobilima, autobusima i avionima. Nekako sam se osjećao kao svoj na svome, komotno i opušteno. Proteklih četvrt vijeka nisam sjeo u voz. Ove kompozicije od tri-četiri dotrajala vagona što kloparaju po još dotrajalijoj pruzi ne mogu se nazivati vozovima. Autobusi su „pojeli“ vozove. Ništa se ne dešava slučajno. Nekome je bilo u interesu da se to desi i da unedogled odgađa obnavljanje željezničkog saobraćaja. Dok ne prozvižduću vozovi, mislim da ova zemlja neće na „zelenu granu“. Ili sam to ja samo nostalgičan?

(NAPOMENA: Knjigu “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi” možete kupiti u knjižari “Svjetlostkomerc” u Visokom)

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.