Naslovnica Lokalne Teme Kultura Iz knjige &#8...

Iz knjige “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”: U službi nepravde

U narednom periodu ćemo putem našeg portala objaviti nekoliko priča iz knjige "Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi" autora Save Pajkića. Ovom prilikom se zahvaljujemo autoru na ustupljenom materijalu.

369
PODIJELI

„Kao da je u historiji bilo Sile, koja nije umjela da svoje nasilje obrazloži vlastitim Pravom, i to Pravom koje je nametnula tuđem Pravu po Pravu Jačega. U odnosu spram ostalih snaga kojima je okruženo, na čemu bi jedno pravo moglo da postoji, ako ne na Sili.“

MARKETING

(Miroslav Krleža 1960. godine, Panorama pogleda, pojava i pojmova, NIŠP „Oslobođenje“, 1975)

Ako je neko u istoriji bio, gotovo konstantno, izložen nametanju prava silom i ignorisanju njegovih prava, to su selo i seljaci. Ne upuštajući se u dokaze iz starijih istorijskih razdoblja, i oni koji su u domenu moje dokumentacije i sjećanja, potvrđuju konstataciju navedenu na početku ovog poglavlja.

Takozvani socijalistički period vladavine na ovom prostoru karakterističan je po velikim i uglavnom neuspješnim eksperimentima usmjerenim na razvoj sela i poljoprivrede. Njihovi autori pozivali su se na interes sela i seljaka, ne držeći do njihovog mišljenja, a rješenja su nametana zakonima i odlukama, odnosno silom. Posljedice pogrešnih odluka i mjera nisu snosili njihovi donosioci nego oni u čijem su interesu navodno preduzimane. Agrarna reforma, nacionalizacija, smanjivanje zemljišnog maksimuma, obavezni otkupi poljoprivrednih proizvoda, prisilno uključivanje u seljačke radne zadruge, ukidanje zadružne svojine i oduzimanje zadružne imovine, zapostavljanje privatnog sektora, stalne reorganizacije i transformacije u poljoprivredi i na selu – sve to zajedno – obilovalo je nepravdama prema seoskom stanovništvu. Uz masovnije zapošljavanje tokom procesa industrijalizacije zemlje, to je jedan od razloga brzog napuštanja sela kao mjesta rada i življenja.

Nekoliko decenija stalno, nerijetko i olako, donosile su se odluke o zaposjedanju poljoprivrednog zemljišta za izgradnju raznih objekata: elektroprivrednih, industrijskih, trgovinskih, infrastrukturnih, komunalnih i drugih. Procjenjuje se da je time ukupna površina poljoprivrednog zemljišta u Bosni i Hercegovini smanjivana za oko pet hiljada hektara godišnje. Takva praksa nije napuštena ni u sadašnjem političkom sistemu.

Odnos države prema selu i seljacima u visočkoj opštini takođe potvrđuje izrečene ocjene o učinjenim nepravdama. Mada sam na početku svog radnog vijeka bio službenik bez ovlašćenja, nezadovoljan sam činjenicom da sam, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, bio u „službi“ nepravde prema seljacima iz mog kraja. Umjesto da podstiče razvoj voćarstva na posjedima seljaka, država je 1962. i 1963. godine bila zaokupljena podizanjem voćnjaka u društvenom sektoru. Namjeravano je da se u visočkoj opštini podignu dva voćnjaka: jedan na površini od pedeset a drugi na sedamdeset hektara. Prvi je trebalo podići u selu Čekrčići a drugi na Golom brdu. Zemljište na Golom brdu bilo je u društvenom, a u Čekrčićima u privatnom vlasništvu.

Mada je bilo logično da prioritete dobije podizanje voćnjaka na zemljištu u društvenom posjedu, vlast je nastojala da prvo otkupi zemljište u Čekrčićima, opsjednuta tadašnjom političkim gledištem da, po svaku cijenu, treba osnažiti društveni sektor. Kako je to bilo selo u kojem sam rođen i imao određeni ugled i povjerenje među mještanima, bačen sam u „vatru“ ubjeđivanja vlasnika da prodaju svoju zemlju. Bio sam u nezavidnoj situaciji da ubjeđujem svoje školske drugove i njihove roditelje. Utvrđene su i otkupne cijene: dvanaest do četrdeset osam hiljada dinara za jedan dunum. Ilustracije radi, moj mjesečni lični dohodak (plata), kao mladog agronoma, iznosio je tada oko četrdeset hiljada dinara. Moji šefovi i opštinski politički funkcioneri stalno su insistirali da ubjeđujem svoje seljane. Gledano sa duže vremenske distance, argumenti su bili prilično neuvjerlji vi, da ne kažem banalni, jadni. Trebalo je objašnjavati da je to u velikom društvenom interesu, da će doprinijeti razvoju sela, da vlasnici trebaju pokazati svoju političku svijest i patriotizam. Posebno se to odnosilo na članove Saveza komunista. Kada to nije bilo dovoljno, najavljivano je da će se izvršiti eksproprijacija a onda bi zemlju mogli izgubiti, i to po znatno nižim cijenama.

Mještani Čekrčića bili su mahom zaposleni u raznim preduzećima odnosno posjedovali su tzv. mješovita gazdinstva. Znači da su sticali prihode iz radnog odnosa i iz poljoprivrede. Oni sa većim prihodima van poljoprivrede lakše su se odlučivali da prodaju neku svoju njivu. Pravi poljoprivrednici teže su donosili takve odluke. U cjelini gledano, i pored svih nastojanja, nije otkupljeno dovoljno zemlje za podizanje planiranog voćnjaka. Moj ugled i uticaj u selu znatno su opali. Kasniji, još nekorektniji postupci vlasti prema meni, kojima sam se uzaludno suprotstavljao, tome su još više doprinijeli.

Javila se nova inicijativa: izgradnja peradarske i svinjogojske farme u Mokronoškom polju. Opet na zemljištu u privatnom posjedu. To je veliko polje uz put Visoko – Kakanj, površine oko 140 hektara. Bilo je u vlasništvu stanovnika Buzić Mahale i okolnih zaseoka. Svi vlasnici bili su protiv oduzimanja zemlje i izgradnje tih objekata, što se posebno odnosilo na svinjogojsku farmu.

Investitor objekata bio je tadašnji Industrijsko poljoprivredni kombinat Sarajevo (IPK). Opština Visoko donijela je odluku o postojanju društvenog interesa za eksproprijaciju zemlje u Mokronoškom polju za izgradnju te dvije farme. Prvo je utvrđena otkupna cijena zemlje od sedamdeset hiljada dinara po dunumu, tako da nisu eksproprisane nego djelomično otkupljivane zemljišne parcele vlasnika koji su se odlučili za prodaju. Ostalo zemljište je eksproprisano, s tim što je to prvo učinjeno za Farmu brojlera.

Ponovo mi je bila dodijeljena nezahvalna uloga. Kao radnik Kombinata, imenovan sam za člana komisije za eksproprijaciju. Pri eksproprijaciji zemlje za izgradnju Farme brojlera to je bilo kolikotoliko snošljivo. Međutim, eksproprijacija zemlje za izgradnju Farme svinja nailazila je na opravdano nezadovoljstvo i veliki otpor seljana u Buzić Mahali. Otpor je bio opravdan i trebalo je da bude shvaćen i uvažavan, jer: vlasnici zemlje bili su isključivo Muslimani; na starim temeljima, u selu je izgrađena nova džamija, čijem je otvaranju prisustvovalo oko petnaest hiljada vjernika, a džamiju je nekoliko puta posjećivao i tadašnji reis; trebalo je uvažavati vjerska osjećanja Muslimana, a postojala je mogućnost pronalaženja neke druge lokacije za svinjogojsku farmu, poput Golog brda ili zemlje u Dobrinju koja je bila u društvenom vlasništvu. Od izgradnje voćnjaka na Golom brdu već se bilo odustalo, pa je to, mada nešto skuplja varijanta, bilo izvodljivo. Uz redukovanje projekta, i Dobrinje je bilo prihvatljiva lokacija.

Zašto sve ovo nije sagledavano i uzimano u obzir 1964. godine?

Zašto to nisu imali u vidu: Nail Bato Alajbegović, tadašnji generalni direktor IPK-a; Ismet Pinjo, sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista; Maksim Balorda, predsjednik Opštine; Nikola Radosavljević, predsjednik Opštinske organizacije Socijalističkog saveza, i institucije kojima su bili na čelu? Nažalost, oni više nisu među živima, pa će pravi odgovori izostati.

Kao jednom od operativnih izvršilaca tadašnjih političkih i poslovnih odluka, čini mi se da uzroke treba tražiti u dominantnoj političkoj, a time i državnoj, orijentaciji na širenje društvenog sektora poljoprivrede nauštrb privatnog; traženju lokacije koja će naizgled biti jeftinija i u dominantno ateističkom neshvatanju vjerskih osjećanja uopšte, a u ovom slučaju mještana Buzić Mahale i okolnih zaseoka.

Postupci eksproprijacije zemlje za svinjogojsku farmu praćeni su pojedinačnim i opštim nezadovoljstvom, protestima, brojnim sastancima, žučnim raspravama i odugovlačenjima. Bio sam u središtu tog košmara: mlad čovjek, srpske nacionalnosti, ekspropriše zemlju muslimanskih vlasnika za izgradnju svinjogojske farme!? Nešto zemlje je otkupljeno, veća površina je eksproprisana. Zaposliće se domaće stanovništvo – bio je jedan od argumenata Opštine i Investitora. Sagledavan je socijalni položaj domaćinstava kojima je oduzeta zemlja, utvrđivani su prioriteti i pravljeni spiskovi osoba koje je trebalo zaposliti u svinjogojskoj farmi.

Bez obzira na to što je zaposlenje u blizini mjesta stanovanja bilo vrlo primamljivo, zbog vrste tog posla, razumljivo je da od muslimanskog stanovništva sela ono nikad nije prihvaćano sa zadovoljstvom. Sličan odnos imali su čak oni koji su se zaposlili, kao i stanovništvo u cjelini. Izgradnja ove farme bila je nesumnjivo pogrešna politička odluka. Vrijeme koje je uslijedilo pokazalo je da je ta odluka bila pogrešna i u poslovnom pogledu. Šteta je pričinjena vlasnicima zemljišta, cijelom selu, pa i društvenoj zajednici u cjelini. Malo je izgleda da se ona na neki način ublaži. Ovo kazivanje skroman je pokušaj da se, barem naknadno, naznače zablude zbog kojih su oštećeni vlasnici zemlje u Mokronoškom polju.

I autor ovog zapisa nosi neprijatne utiske i posljedice okolnosti da je bio u službi nepravde koja je učinjena vlasnicima zemlje u rodnom selu i Mokronoškom polju. Otkupljena zemlja u mom selu plaćena je upola manje (i jeftinije) nego ona otkupljena ili eksproprisana u Mokronoškom polju. Tako su odlučili funkcioneri Opštine i Kombinata, ne vodeći računa o ranijim zajedničkim dogovorima koje sam morao realizovati. To su mi moji seljani, pa i prijatelji, dugoročno zamjerili. Ni vlasnicima oduzete zemlje u Mokronoškom polju nisam ostao u lijepom sjećanju. Kada su održavani kandidacioni zborovi u ovdašnjim selima, na pominjanje mog imena i prezimena, nerijetko se čulo objašnjene: „To je onaj što nam je oduzimao zemlju za izgradnju svinjogojske farme.“ Treba li dodati da tu nikad nisam imao nikakvu podrške.

Opravdano. Može mi se postaviti pitanje: zašto si radio poslove koje si smatrao neopravdanim, zašto nisi dao otkaz? A to bi tražilo šire objašnjenje. Umjesto njega, dovoljno je reći kako bi davanje otkaza u tadašnjim društveno-političkim okolnostima značilo dugoročni gubitak zaposlenja i izvora egzistencije. Nisam imao snage suočiti se s takvim iskušenjem u vrijeme kada sam započinjao vlastiti porodični život.

 (NAPOMENA: Knjigu “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi” možete kupiti u knjižari “Svjetlostkomerc” u Visokom)

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.