Iz ugla jedne doktorice: Djeca rođena putem in vitro oplodnje su oličenje želje

Tu sreću ima i doktorica Marčela Martin (Marcela Martin), ali ona svakodnevno dijeli tu radost sa drugima zato što pomaže porodicama da u svoj život dovedu nova mala ljudska bića.

Doktorica Martin je specijalistkinja za plodnost, akušerka i ginekologinja. U tekstu koji je napisala za “The Huffington Post” naglašava da je, po njenom mišljenju, ideja “normalne” porodice zastarjela. Kada pročitate njenu priču biće vam jasnije zbog čega tako razmišlja.

Kada mi se moji pacijenti zahvale, ja uvijek odgovaram sa: “Zadovoljstvo mi je, privilegija mi je”, zato što zaista tako i osjećam.

Već 15 godina porađam žene, a od 2009. pomažem ljudima da riješe problem neplodnosti. U ovaj aspekt medicine sam se zaljubila zato što, iako uživam u akušerstvu, ja takođe imam iskustva u nauci i genetici. To je bio savršen spoj za mene.

Danas se moji pacijenti dosta razlikuju od onih prvih. Vidim parove koji pokušavaju dobiti dijete 12 mjeseci i trudimo se da otkrijemo šta ih koči u tome. Vidim starije parove, homoseksualne partnere i žene koje još uvijek nisu našle pravog muškarca, a žele da postanu majke. Pored njih, tu su i ljudi sa različitim zdravstvenim problemima zbog kojih ranije nisu razmišljali o majčinstvu, ali ako radimo zajedno kao tim onda se možemo pobrinuti za to da su i majka i beba bezbjedni.

Danas se in vitro oplodnji podvrgava mnogo žena koje nisu neplodne, ali možda imaju neki zdravstveni problem – kao što je multipla skleroza – zbog kojeg mogu priuštiti sebi da samo kratko vrijeme budu bez svojih lijekova kako bi ostale u drugom stanju. U takvim slučajevima nije neophodno čekati 12 mjeseci da bi se vidjelo hoće li ostati trudne prirodnim putem. Mi želimo to da ubrzamo kako bi one imale zdravu trudnoću i, kada se beba rodi, da ih vratimo na njihovu terapiju.

Šest godina radim kao stručnjakinja za plodnost i za to vrijeme sam bila dosta uključena u in vitro i neke druge specijalizovane tehnologije u ovoj oblasti. Obim posla je isti, ali je mnogo više uspjeha. Sve više beba dolazi na svijet zahvaljujući in vitro oplodnji i parovi koji su ranije mislili da zasnivanje porodice za njih nije moguće, danas su roditelji.

Neki od parova čiju trudnoću cijelo vrijeme pratim i na kraju imam tu privilegiju da pomognem njihovim bebama da se rode su zaista prošli kroz mnogo toga. Neki od njih su možda imali određenu bolest koja ih je sprečavala u tome da postanu roditelji ili su, nažalost, izgubili dijete zbog genetskog oboljenja. Zbog toga radimo sve više genetskih testiranja prije same oplodnje.

Imala sam pacijente koji su morali da uzmu spermu ili jajnu ćeliju od neke druge osobe, ali poenta je u tome da se udružuju, donose na svijet novi život i daju bebe porodicama kojima je stalo do njih. Nije bitno da li je u pitanju samohrani roditelj sa ljudima koji ga podržavaju ili homoseksualni par. Najvažnije od svega je da su ta djeca željena, zaista željena. Neće se desiti da se te porodice toliko bore i onda odjednom ne žele djecu.

Posebno mi je u sjećanju ostao slučaj jedne žene koja je prošla kroz mnogo toga i osjećala se loše zbog endometrioze. Iako se podvrgnula najboljem operativnom zahvatu za tu bolest i i imala odličnu zdravstvenu njegu, njeni jajnici su ipak bili opustošeni i nisu imali veliku funkciju. No, budući da je bila u vezi sa drugom ženom, iskoristile su njene jajne ćelije i dobile preslatku bebu.

Imala sam i nekoliko slučajeva u kojima je žena patila od prijevremenog prestanka rada jajnika koji su još u njenim tinejdžerskim godinama prestali funkcionisati. No, njena sestra je imala normalne menstrualne cikluse i uspjela je da joj donira jajne ćelije.

Bilo je tu i muškaraca koji nisu imali sperme, ali su je dobili od nekog drugog i na taj način su uspjeli da zasnuju porodicu.

Mislim da je obrazovanje u zajednici pomoglo ljudima da otvore oči prema opcijama koje imaju. Postoji više mogućnosti nego što su oni to možda ranije mislili.

Kao stručnjakinja koja radi in vitro oplodnju prolazim kroz uspone i padove, te pozitivne i negativne testove zajedno sa svojim pacijentima. Nikada ne prestanete razmišljati o njima. Integrišete se u njihove životne puteve, znate ih godinama i oni bukvalno postanu dio vas. Zbog toga je nevjerovatan osjećaj kada ste u prilici da im na ultrazvuku omogućite da čuju prve otkucaje srca njihove bebice. Taj osjećaj mi nikada neće dosaditi.

Ogromna je sreća staviti tu bebu u njihove ruke.

Ponekad mi moji pacijenti kažu: “Izvinite što smo vas probudili u četiri sata ujutro”, a ja im na to odgovaram: “Ne bih željela biti ni na bilo kojem drugom mjestu” – i zaista to mislim. Ni za šta na svijetu to ne bih propustila.

lolamagazin.com/visoko.ba