Ja, dijete razvedenih roditelja: Voljela bih da su mi se roditelji rastali puno prije

Ostaju u lošim odnosima zbog toga što je baš šteta izaći iz veze koju su gradili pet i više godina, ostaju u davno raspalim brakovima jer što će reći ljudi, a i bolje je ostati skupa zbog djece. Nebitno je to što će ta ista djeca svakoga dana slušati psovke i buku koja dopire iz njihove spavaće sobe.

Danas sam pročitala tekst na Loli i pismo djevojke koja me zgrozila. Ostala sam u šoku. I sama sam dijete rastavljenih roditelja i, vjerujte mi, voljela bih da su mi se roditelji rastali puno prije. Te traume ostaju za cijeli život. Iako ne shvaćaš, kasnije neke od obrazaca ponašanja svojih roditelja uzimaš sam i nesvjesno ih prenosiš u vlastite odnose.

Pristajala sam na odnose i veze koji su nalikovali propalim brakovima. Jela sam samu sebe mjesecima. Misli te mogu izjesti do te mjere da se to odrazi i na tvoje fizičko zdravlje. Voljela bih, naravno, da sam iz obitelji koja je i danas cijela, koja je i danas obitelj, no nisam i pomirila sam se s tim.

Naš je stan bio ring. Moji su se roditelji vrlo dug period borili riječima i psovkama. Svađe su ono čega se najviše sjećam iz djetinjstva. Nerijetko su stvari letjele kroz balkon i prozore. Omiljeni sport mojih roditelja bio je razbijanje tanjura. Omiljen hobi moje majke bile su suze.

I sada, kada pročitam riječi jedne djevojke koja je odrastala bez oca i koja poručuje drugim ženama da šute i trpe, jedino što mogu reći je psovka. No, zaobići ću to i reći da niti jedna žena nikada ne bi trebala šutjeti i trpjeti torturu. Iako je bilo teško i meni, i mojoj sestri, i mojoj majci, otišle smo. Nikada neću zaboraviti taj dan. Izletjela sam s majkom iz stana bosa. Nismo znale kamo će nas život odvesti, no znale smo da se moramo maknuti od svega.

Bilo je bolje ne imati plan neko vrijeme, nego živjeti u stanu čiji su zidovi upili toliko psovki i uvreda da ih ni dan danas nismo uspjeli prekrečiti. Niti zidove, a niti same sebe. Djeca su poput spužve, upijaju sve, i ono dobro i ono loše, pa to kasnije nose u svijet.

Nije moja majka jedina žena koja je imala „premali prag tolerancije“, pa napustila nešto što je davno prestalo biti dom. Nažalost, nagledala sam se i naslušala takvih priča. Te su žene predugo trpjele i šutjele.

Živimo u društvu u kojem je sramota biti razveden. Naizgled smo napredovali, no pogledi koje susjedi upute samohranim roditeljima, ženama čiji prag tolerancije nije onakav kakav bi trebao biti te djeci koja dolaze iz raspalih brakova, pogledi su koji osuđuju.

No, bolje je nositi etiketu klinca iz propalog braka, lake žene i one koja ima premali prag tolerancije, nego ostajati u hororu koji će ostaviti puno veće posljedice za sve članove obitelji.

I ne, nasilje među partnerima nije jedino opravdanje za razvod braka!! Zbog čega bismo pristajali biti s osobom koja nas više jednostavno ne pokreće?Zašto bismo glumili brak i slogu ako su te stvari nestale? Nisu li odlazak u drugim smjerovima i međusobno nerazumijevanje dovoljno dobri razlozi za potpisivanje tih papira?

Da, moja je majka jedna od onih žena koje su pokupile stvari i kucale na vrata rodbini. Jedno smo vrijeme živjeli kod njezinog brata i nikada me zbog toga nije bilo sramota. Tada sam, nakon jako puno godina, ponovno bila bezbrižno dijete.

Da, moja je majka jedna od onih žena koja se grčevito borila da nam nađe novi stan, da ga sredi, da odgaja mene i sestru te da naporno radi. I ne, moj svijet nije bio srušen zbog njihovog razvoda. Srušile su ga ružne riječi, nepoštivanje, buka i razbijeno posuđe.

Moj se svijet polako gradio u mom novom domu, kada bih spavala kraj majke i kada se ne bih bojala da ću za pola sata čuti sve ono što nisam htjela. Moj se svijet gradio u miru. Nije lijepo odrastati u dva doma. Nije lijepo seljakati se iz jednog stana u drugi. No, da mogu, ponovno bih odabrala dom podijeljen na dva dijela, jer što će mi jedan naizgled cijeli kada svi dobro znamo da je odavno srušen do temelja?!

lolamagazin.com/visoko.ba