Jack London je bio fizički radnik, mornar, kopač zlata, ratni izvjestitelj i dječji pisac, ateist i socijalist

Autor: Miljenko Jergović

491

U njegovom je postupanju cijeloga života postojalo nešto samoubilačko.

Dok je Europa gorjela u plamenu Velikog rata, one najkrvavije jeseni 1916, u Americi je, na svome ranču u Kaliforniji, umro Jack London. Kažu da je umro od uremije, mučnom i bolnom smrću, u stanju potpunoga raspada organizma.

Opustošen alkoholom, morfinist – morfijem si je pokušavao olakšati bolove – s jedva preboljenim skorbutom, s nizom znanih i neznanih tropskih bolesti, s posljedicama tuča i ranjavanja, do kraja je istrošio darovano mu tijelo. Što i ne bi bilo neobično da nije navršio tek četrdesetu.

Živio je i umro kao ateist. Smatrao je da postoji samo ovo što je sad, i da nakon smrti stiže mrak. I da pred smrću jednake šanse imaju on i neki komarac. Iza obojice ne ostaje ništa. Tražio je da ga kremiraju i da mu pepeo sahrane na farmi. Na sprovodu mu je bilo malo ljudi: nekoliko prijatelja i rođaka, njegovi radnici.

Željezna peta

Dvaput se ženio, jednom razvodio. Druga žena, Charmian Kittredge, nad­živjela ga je za skoro četrdeset godina, i za nekoliko epoha. Kada je 1955. ona umrla, Jack London bio je netko iz poodavne prošlosti čovječanstva, i već je od heroja radničke klase, velikoga pisca svjetskog proletarijata, ikone američke ljevice, čiji su se romani, naročito “Željezna peta”, pri pretresima izuzimali od mladih revolucionara i prilagali kao inkriminirajući i dokazni materijal, u međuvremenu postao veliki dječji pisac, heroj milijuna adolescenata na komunističkom Istoku i kapitalističkom Zapadu, kojima je on, Jack London, bio prva postaja na putu u književnost ili u životnu avanturu.

Ratni reporter

Veliki rat je propustio, jer je već bio pri svome kraju, ali toliki su ratni dopisnici, uključujući i Ernesta Hemingwaya, u taj posao krenu­li tragom Jacka Londona, emocionalnim, životnim i pro­fesionalnim, vođeni njego­vom velikom avanturom, ali i idejom, političkom i moralnom, o ispravnosti radničke klase, toga mitskog svjetskog pro­letarijata, koji gine na svim stranama fronte za interese svojih nacio­nalnih buržoazija. On im je pro­sjekao put svojim reportažama iz rusko-japanskog rata.

Bio je ludo hrabar i osion, uvjeren da je njegova riječ – da je novinarska i književna riječ – iznad svih imperijalnih, državnih i geopolitičkih interesa, pa su ga Japanci tri puta u četiri mjeseca uhićivali. Treći je put oslobođen tek na intervenciju američkoga predsjednika Theodorea Roose­velta.

Bio je mornar, sudjelovao je u potrazi za zlatom – u velikoj američkoj zlatnoj groznici, opi­sanoj u književnosti i na filmu – bavio se najtežim fizičkim poslovima. Idealist, angažirani socijalist, aktivno se borio protiv kapitalizma, stjecao golemo čita­teljstvo, slavu, a bogme i novac. Ali ni bogatstvo ga nije moglo pripitomiti. Osim što nije vjerovao u zagrobni život, nije vjerovao niti u to da bi mu novac mogao donijeti životnu sreću.

Djetinjstvo

Dugo su se širile glasile o njegovu samoubojstvu. Čak se i danas ponegdje, u ne­koj novinskoj biografiji ili na internetu, mo­že naći na krivi podatak da se Jack London ub­io. Ali u njegovom je postupanju ci­jeloga života postojalo nešto samoubilačko.

Razlog je, opet možda, u zlosretnom dje­tinjstvu. Podaci o njegovome stvarnom podrijetlu, imenu koje je ponio rođenjem i drugim okolnostima rođenja izgubljeni su požaru koji je 1906. nastupio kao posljedica velikog zemljotresa u San Franciscu. Čovjek po kojemu je ponio prezime očito mu nije bio biološki otac. Mati je bila nesretna i suicidalna. Bila je učiteljica glazbe, bavila se spiritizmom. I sve je oko njega bilo nesigurno i neizvjesno. Sudbina se tumačila iz zvijezda, razgovaralo se s duhovima, a ne sa živim ljudima.

Jack London jedan je od uteme­l­jitelja suvremene znan­stvene fantastike. “Željezna peta” jedno je od temeljnih djela socijalne fantastike. Bio je za svoje doba tipični ničeanac. Čovjekovu je volju suprotstavljao silama prirode i snazi zla, pronalazeći način da čovjeka uvijek učini pobjednikom. U svojim je roma­nima i pripovijetkama pokušavao obuhvatiti cjelokupnu čovjekovu povijest i pretpovijest, a naročito njezine krajnje tačke: pisao je o pećinskim ljudima i o ljudima iz daleke budućnosti.

 Napisao je “Martina Edena”, roman ponesen autobiografskim zanosom ili potrebom da se ispovjedi vlastiti život, ali tako da ga se preseli u drukčiju sudbinu, koji je dugo u našim krajevima doživljavan kao klasično djelo svjetske književnosti, da bi u posljednjih pedesetak godina bio skrajnut i zaboravljen. “Martina Edena” čitao sam jer je to bila najdraža knjiga moga oca. Štošta sam o njemu, o ocu, saznao od Jacka Londona.

Nije ga teško za­misliti kao našeg suvremenika, kao čovjeka iz 2016. U koječemu bio je kontroverzan.

Premda ljevičar, uvjeren u brat­stvo svih ljudi, užasavao se kines­ko-japanskog doseljavanja u Ameriku. Opsjednut borbom za opstanak – tojest, cjeloživotnim insceniranjem situacija u kojima će se boriti za opstanak – živio je jako nezdravo. A divio se izvornoj prirodi, idealu općega zdravlja.

Vuk i pas

Napisao je “Bijelog oč­nja­ka”, jednu od najvažnijih knjiga u mom životu. Ali o tome sam već pisao na dru­gome mjestu. U “Bijelom očnjaku” ušao je u dušu vuka, pretvorio se u vuka. Poslije je bio vrlo angažiran u novinarskoj kampanji protiv mučenja cirkuskih životinja. Nisam u to siguran, ali mislim da je Jack London prvi aktivist za prava životinja u povijesti. Ako i nije, rad sam vjerovati da jest. Živio je i umro kao pas. Bio je lijep i izrazito muževan – jedna od muških ikona našega vijeka – imao je dušu umorne kuje.

visoko.ba/jutarnji.hr