Jasmin Tajić: Dubok li je džep selektora

Iako to nije njegov posao, selektor rukometaša BiH Bilal Šuman, nažalost, nastavio je da se bavi stvarima koje su u opisu posla članova Izvršnog odbora i generalnog sekretara.

Ne znam koliko sam puta na stranicama Oslobođenja pisao da u Bosni i Hercegovini sve nenormalno postaje normalno, ali sam siguran da je u 90 posto slučajeva tema bila rukomet. To je sport koji odavno u našoj zemlji spada u kućnu radinost, jer korist od njega imaju samo sitne intereždžije, sudije i delegati.
U svakom uređenom sistemu selektor državne reprezentacije brine se o treningu, pripremi utakmice, samoj utakmici, formi igrača, taktici i naravno o (svojim) primanjima. No, kod nas to nije tako. Bilal Šuman imao je veliku želju da postane selektor reprezentacije svoje zemlje, a 20. augusta prošle godine imenovan je za nasljednika Dragana Markovića. Nije Šuman ni slutio da će za osam mjeseci na klupi reprezentacije BiH potrošiti mnogo više novca nego što je zaradio. Ustvari, činjenica je da dosad kao selektor nije dobio nijednu platu, a koliko je potrošio svog novca, vjerovatno ni sam ne zna.
Sjetit ćete se da je u novembru platio aviokarte za Španiju, sjetit ćete se da je u januaru platio autobus do Makedonije, sjetit ćete se da smo pisali i da plaća hranu u putu igračima, a dok se svega prisjećate, ne smijete zaboraviti da je on imenovan za selektora.
I onda kao grom iz vedra neba, dok nestrpljivo čekam početak maja i nastavak kvalifikacija, dođem do informacije da se u Finsku možda putovati i neće. Tačnije, možda i hoće, ali ako Šuman ponovo zavuče ruku u svoj džep.
Platio je rezervacije aviokarata, pa je platio prvu ratu, a sve to u cilju da RSBiH prođe što jeftinije, nadajući se da će se neko iz rukovodstva Saveza sjetiti da državni tim treba avionom da putuje u Finsku. A kako se, po starom dobrom običaju, kojem su skloni čelnici RSBiH, niko nije sjetio ili nije želio sjetiti, tako je u pitanje došao odlazak na kvalifikacionu utakmicu. Imajući dobar uvid koliko je Šuman posvećen svom poslu, onda mislim da neće dozvoliti da reprezentacija ne otputuje u Finsku. Ali pitanje je koliko mu je dubok džep i još je bolje pitanje – koliko još strpljenja ima!?
Na to pitanje ovih dana on neće dati odgovor, ali da je talac političkih igara i nezainteresovanosti, te da bismo mogli izgubiti velikog radnika i entuzijastu, koji je pokrenuo jedan novi sistem rada u državnim selekcijama, to postaje neminovnost. Ne znam koji interes može imati čovjek koji je svoje ime izgradio u Danskoj, gdje je naučio kako se pravilno radi, osim napretka rukometa. I opet se vraćam na ono da kod nas sve nenormalno postaje normalno, pa je tako normalno da u Savezu godinama sjede isti ljudi, koji obećavaju promjene, napredak, kvalitetniji i evropski rukomet, a ništa od toga nismo vidjeli. Ko zna – možda postoje neke moderne dvorane, koje je napravio RSBiH ili možda postoje ljudi prema kojima su čelnici krovne kuće bh. rukometa izmirili sve obaveze?
Nije bh. javnost vidjela ni dug Saveza, pa se sada iz dana u dan špekuliše da je on dva i pol ili tri miliona, a sve to ide u korist onima koji su se dobro obogatili na račun Saveza. Ide im u korist, jer se ne zna koliko je stvarni dug, jer se ne zna kada će se RSBiH preregistrovati, niti se zna da li će ikad. Ali je javna tajna da pojedini ljudi iz Saveza imaju razloga zašto ne idu u Cazin, Lukavac, Tuzlu, Visoko ili Zenicu, pa čak ni na Ilidžu, iako žive i rade u Sarajevu. Ko zna, možda će ovakav kakav je Savez i oni koji su ga zadužili i uništili bh. rukomet koliko sutra očekivati da Šuman plati i njihove dugove, sve one koje su pravili godinama prije nego se bh. selektor vratio iz Danske?
I ako sad pitate toliko pominjane čelnike RSBiH u čemu je problem, dobit ćete odgovor da su posvećeni preregistraciji Saveza. Ali slabo ko od njih će reći da se preregistracija blokira, jer ima onih kojima nije u interesu da se otkriju sve malverzacije.
No, možda i ima nade da ću jednom uoči okupljanja reprezentacije pisati o formi naših rukometaša širom Evrope, a ne o dešavanjima u Savezu, kao i što ima nade da će Šuman obavljati posao selektora, ne razmišljajući da li je plaćen hotel, da li su plaćene aviokarte, da li je plaćena dvorana. Jer, nada umire posljednja.