Znaš, svakog proljeća zaljubim se u tebe. Svakog proljeća osvojiš me čarolijom kojoj imena ne znam. Još ga tražim.
Kreneš lagano. Dan po dan. Bojama i mirisima, maziš. Nebom lice milujes. Vjetrom kosu mrsiš. Pa se zapetljam u nitima ti, mirisnim i svilenim. I opijem se krošnjama, toplim i zanosnim. A ti me vućeš, sve više i više, sebi u naručje.
A onda, jednim aprilskim predvečerjem, oboriš me s nogu. Onako, mangupski. I paf! Gotova sam. Padam ti na grudi široke, ljubičaste, od behara me'ke. I stisneš me rukama. I ljubiš dodirima. I usnama tješiš. A ja se prepuštam, jer znam, uzalud je bježati. Gledam te, zanesena, i bradom ramena ti tražim. I već uvježbanim pokretom pronalazim onaj ugao za pogled u ljepši, drugačiji svijet…
A ti, k'o pravi junak, raširis svoju pesnicu obraslu beharom, propustšs kroz prste koje zrno sreće, lupis šamar strašnoj stvarnosti jada i nevolje koje raspršiš na neke druge strane svijeta barem do sljedećeg jutra, barem do sljedećeg dana i šapćeš mi glasom ptice, glasom djeteta…
Vidiš, bola, i ja sam stvarnost. Samo me treba znati vidjeti. Vidiš, bola, nisam ja samo tamna utroba koja guta svjetlo i bljuje mrak. Nisam, sve dok ima proljeća. Sve dok ima predvečerja. Sve dok znamo voljeti…
I vjerujem ti. Sve ti vjerujem.
Vjerujem, jer ti si se nazivio. A ja tek treba da živim. Jer ti si svjetlom tamu otjerao. Dobrotom zlo pobjedio. Ljubavlju mržnju pokorio.
Vjerujem ti. I učim.
Od tebe. O tebi.
O ljudima. Ljubavi. Sreći. Miru.
O životu učim.
Vjerujem, sve ti vjerujem. Samo, molim te, ne vodi me tamo. Ne vodi me onom ulicom. Nemoj kraj one zgrade na ćošku. Nemoj ispod onog balkona na kojem se suši majica koju bolje nego svoju znam. Prestani me vući. Nemoj me krkiti. Neću i tačka! Zabolit će, znam. I godit će. I opet ću sve iznova. A on nije ti, znaš. On ne zna tako voljeti.
A ti mi opet pričaš…
Vidiš li ti onaj Razvitak? I vidiš li tamo gdje je bio Hit? Misliš da mene ne bole te rane? Pa opet ih volim. Jer su moje, bona.
Vidiš li ono brdo s kojeg su gađali? Dobro ga pogledaj. S njega su me bili. Pa ja ga opet volim. I njih. Jer su moji. Jer voljeti moraš. I praštati isto. Jer druge nam nema.
Vidiš li onog starca s vagom? Misliš da mi suze ne krenu dok ga gledam? Misliš da ne bole pogledi ljudi što samo prolaze kraj njega? Što mu srce lome. Pa opet, ja ih volim…
Dobro, dobro! Kužim. Opet si pobjedio. Dobio me mangupski. Idemo kud god hoćeš.
Jer dok je tvojih mirisnih aprila, dok je tvojih nježnih predvečerja, biće i nade.
Jer dok je tebe, grade, biće i i ljubavi.
A gdje je ljubavi, tu su čuda moguća.
To si me ti naučio, znas.
I ne kukaj mi, onda, kad ti sva pokisla budem kaldrmu suzama kvasila.
Jer ne znaju svi voljeti k'o ti.
Mangupe!
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.