Kako je lezbijski par 1901. prevario špansku katoličku crkvu

Sveštenik u crkvi San Horhe u A Korunji, na sjevernozapadu Španije, nije primjetio ništa neobično, niti su uzvanice na vjenčanju išta govorile. No, mladoženja Mario je ustvari bio žena po imenu Elisa.

Bilo je to 1901. godine i zajednica  Elise i Marčele je bio jedini istopolni brak u istoriji španske katoličke crkve. No, njih dvije su kratko slavile svoju pobjedu – ostatak svojih života provele su u bijegu od progona na dva kontinenta. Danas Izabel Kojkset (Isabel Coixet) planira da snimi film o Elisi i Marčeli, a već je napisala i scenario.

“Kada razmišljam o te dvije žene, mislim da je trebalo mnogo hrabrosti za to da se jedna od njih preruši u muškarca. Njihova priča me je fascinirala kada sam je čula, no ona je donijela mnogo više pitanja nego odgovora. Ne znamo šta je s njima bilo na kraju i kako su mislile da će se izvući?”, izjavila je Izabel za BBC.

I Elisa Sančez Loriga (Elisa Sánchez Loriga) i Marčela Grasija Ibeas (Marcela Gracia Ibeas) su se školovale za posao učiteljice. Tu su se i upoznale i zaljubile. Marčelina porodica je mnogo brinula zbog te ljubavi i zato su odlučili da Marčelu pošalju u Madrid.

Istoričar Narsiso de Gabrijel (Narciso de Gabriel) je napisao knjigu o njima dvjema, u kojoj navodi da su Elisa i Marčela na kraju dobile poslove u seoskim školama udaljenim tek nekoliko milja od Galicije. Elisa je svako veče poslije nastave mogla pješke da ode do Marčeline kuće. I upravo se u tom periodu u njihovim glavama rodila ideja o vjenčanju.

Ipak, potrebno naglasiti da su se zbog toga svađale. De Gabrijel u svojoj knjizi tvrdi da je Marčela zatrudnila sa nepoznatim muškarcem i da je svima rekla da se udaje za Elisinog rođaka. Tako je nastao Mario, rođak koji je odrastao u ateističkoj porodici u Londonu. Sa kratkom kosom i u odijelu Eliza/Mario je istog dana bila krštena i vjenčana sa Marčelom. De Gabrijel je 2011. godine za španske novine “El Mundo” izjavio da je njihovo vjenčanje i dalje zakonito u civilnom registru A Korunje.

Na Elisinu i Marčelinu nesreću, fotografija sa njihovog vjenčanja je dospjela na naslovnu stranu lokalnih novina “La Voz de Galicia”. U tekstu je razotkrivena njihova prevara, a naslov je glasio “Vjenčanje bez mladoženje”.

Bile su javno ozloglašene i zato su iz Galicije pobjegle u Porto, u Portugalu, gdje je Marčela rodila kćerku. Prijetili su im da će ih izručiti Španiji kako bi se pojavile pred sudom, neko vrijeme su provele u zatvoru da bi se na kraju ukrcale na brod koji ih je 1902. godine odveo u Buenos Ajres. Elisa se navodno udala za starog i bogatog muškarca po imenu Dejn (Dane), ali je on osporio taj brak nazvavši je prevarantkinjom. Posljednje što se čulo o njima bilo je da je Elisa 1909. godine počinila samoubistvo u Verakruzu.

Iako su više od decenije istopolni brakovi legalni u Španiji, LBGT aktivisti u toj zemlji i dalje smatraju da se u Elisinoj i Marčelinoj borbi mogu naći tragovi onoga sa čim se i oni danas suočavaju. Mujika Flores, sociologinja, psihologinja i direktorica LGBT udruženja “Aldarte” u Bilbau, pozdravlja ideju o ovom filmu i smatra ga rijetkom prilikom da se više govori o lezbijskim vezama.

“Da je ova priča bila o dva muškarca homoseksualca sigurna sam da bi bila poznatija. Mi lezbijke bukvalno nemamo uzore među političarima, glumicama ili umjetnicima u Španiji. Čak i u doba represije pod Frankom, muškarci homoseksualci su bili ti koji su patili, a mi smo uvijek bile nevidljive. Tek kada smo osamdesetih godina krenule da protestujemo lezbijke su počele da postoje u Španiji”, izjavila je Mujika.

Mujika smatra da je jednakost koju uživa homoseksualna zajednica u Španiji ekstremno važna da bi se spriječila “bol od toga da niste osoba” kao što je to bio slučaj sa Elisom i Marčelom. No, kako sama kaže, zakon ne pokreće automatski društveni prekidač.

“Ima još ljudi koji kriju svoju seksualnost, kao i onih koji se vjenčaju, ali se osjećaju kao da ne mogu uzeti godišnji odmor koji im pripada po zakonu, zato što se boje osude ili otkaza”, objasnila je Mujika.

Izabel se slaže s tim da je tema njenog filma neuobičajena, ali isto tako tvrdi da joj namjere nisu političke. Ona vjeruje da nema dovoljno priča o zaljubljenim ženama i naglašava da ovo nije proglas. Za nju je potpuno prirodna stvar da piše priče o ženama, a onda je producenti pitaju zašto to radi.

“Nikad niko neće pitati muškog reditelja zašto želi da snimi film o Dankirku (Dunkirk). No, mene su pitali zbog čega hoću da snimim film o dvjema ženama koje su se vjenčale 1901. godine u Galiciji. Čovječe, pa to je junaštvo!”, zaključila je Izabel.

lolamagazin.com/visoko.ba