Kako je zapravo dnevnik Ane Frank preživio ratne užase?

Samo nekoliko sedmica je pisala kao slobodna, bezbrižna djevojčica. Kada je stigao poziv da njena sestra Margo (Margot) ode u radni logor, porodica Frank je morala da se sakrije. Dnevnik je postao svjedok Aninog odrastanja i otkrivanja same sebe, kao i razumijevanja kompleksnog svijeta i brutalnog rata oko nje.

Nekoliko godina kasnije, Ana je izgubila život u koncentracionom logoru, ali je njen dnevnik preživio. Donosimo vam izvadak iz novog specijalnog izdanja knjige “Anne Frank: The Diary at 70”.

Oko 80% holandskih Jevreja je izgubilo živote u holokaustu. Od 107.000 holandskih Jevreja poslanih u koncentracione logore, preživjelo je samo 5.000. Najviše ih je ubijeno u Aušvicu.

Od oko 60.000 holandskih Jevreja otjeranih u Aušvic, preživjelo je samo 673 ljudi. Među njima je bilo i 127 muškaraca i žena koji su zajedno sa porodicom Frank u septembru 1944. godine poslani u logor smrti. Jedan od njih je bio i Oto Frank (Otto Frank), koji je bio smješten u bolesničke barake prije nego što je ruska vojska oslobodila zarobljenike, 27. januara 1945. godine.

Anin otac Oto Frank

Kada je Oto otišao iz Poljske znao je da njegova supruga Idit (Edith) više nije živa, no bio je odlučan u tome da se vrati u Amsterdam.

“Djeca su sva moja nada. Držim se uvjerenja da su živi i da ćemo opet biti zajedno”, pisao je Oto svojoj majci u Švajcarsku.

Oto se doselio kod Mip Gis (Miep Gies), koja je njegovu porodicu za vrijeme rata skrivala od nacista. Objavio je oglase u novinama u kojima je tražio informacije o Ani i Margo. Javila mu se žena po imenu Dženi Brand-Brijslajper (Jannie Brandes-Brilleslijper), rekavši da možda zna nešto o sudbini koja je zadesila njegove kćerke. Tog 18. jula, Oto je otišao do njene kuće i tu se srušio sav njegov svijet.

“Jedva sam mogla da govorim, zato što mi je bilo jako teško da kažem nekome da njegova djeca više nisu živa. Rekla sam mu da ih više nema. Nasmrt je problijedio i srušio se na stolicu”, ispričala je Dženi.

Nakon što su u Crvenom krstu potvrdili stravične vijesti, Mip Gis je rekla Otu da je sačuvala Anin dnevnik i 327 iskinutih stranica. Isprva je za Aninog oca bilo isuviše teško da čita šta je njegova kćerka napisala o svom kratkom životu, no na kraju je  odlučio da ipak uzme njen dnevnik u ruke. Kasnije je izjavio da je ono što je našao bilo “toliko nevjerovatno uzbudljivo” da je jedva uspijevao da odloži dnevnik.

Ratne užase nije preživio samo dnevnik, već i ispravke koje je Ana radila sanjareći o tome da napiše roman.

“Ta briljantna djevojčica je prepravila svoj dnevnik zato što je otkrila da se njeno pisanje mnogo poboljšalo. Sama činjenica da ga je preradila je znak da bi, u slučaju da je preživjela, ostvarila važnu književnu karijeru”, izjavio je romanopisac Filip Rot (Philip Roth).

Oto se ponovo susreo sa starim prijateljiicama – Evom Šlos (Eva Schloss) i njenom majkom Elfridom (Elfriede), koje su preživjele strahote Aušvica. Jednog dana je došao kod njih sa malim paketom ispod ruke i pažljivo je iz njega izvadio Anin dnevnik.

“Bilo je jako emotivno. Pročitao bi nekoliko rečenica, ali bi uvijek briznuo u plač”, izjavila je Eva za “Life Books” magazina “Time”.

Oto je odlučio da njegova misija bude da Anine riječi podijeli sa cijelim svijetom. Prekucao je kompletan dnevnik, ali je izostavio nekoliko unosa i odlomke u kojima je Ana kritikovala svoju majku i Frica Fefera (Fritz Pfeffer), kao i dijelove u kojima je pisala o svojim razmišljanjima o seksualnosti koja se kod nje pojavljivala. Bilo mu je teško da pronađe izdavača, sve dok njegov prijatelj nije pokazao dnevnik istoričaru Janu Romajnu (Jan Romein). On je 3. aprila 1946. godine napisao članak pod naslovom “Glas djeteta” za naslovnu stranu novina “Het Parool”.

“Međutim, meni ovaj neočekivan dnevnik jednog djeteta govori dječijim glasom, odražava sav užas fašizma više od svih dokaza u Nirnbergu“, napisao je Romajn.

Nedugo nakon toga, amsterdamska izdavačka kuća „Contact“ pristala je da objavi knjigu i 25. juna 1947. godine ona se pojavila pod nazivom „Het Achterhuis “ (Tajni aneks”). Oto je primjerke te knjige dao rodbini, prijateljima, holandskom premijeru i kraljevskoj porodici. Mip Gis nije smogla snage da je pročita sve dok nije objavljeno i drugo izdanje.

Prošle su samo dvije godine od završetka Drugog svjetskog rata, ali za mnoge ljude knjiga petnaestogodišnje djevojčice koja je pisala da vjeruje „da su ljudi zaista dobri u srcu“ se već tada pokazala korisnom u personalizaciji holokausta.

„Ne samo da u slučaju Ane Frank imate ime, lice i osobu već i odlično napisan dnevnik. To je zadivljujuće. Ona je sjajno pisala i znala je kako da se izrazi. Izražavala se u nečemu za što nije ni znala da će ikada ugledati svjetlost dana“, izjavila je za „Life Books“ magazina “Time” profesorica Debora Lipstad, autorka knjige „Poricanje holokausta“.

lolamagazin.com/visoko.ba