Kako objasniti da uporno biramo nesposobne i beskrupulozne ljude koji nas pljačkaju i ništa ne rade

Kako se stvari odvijaju suznog oka i skrhanog srca u ovom trenutku mogu da konstatujem da je ostalo još 113 dana ove “redizajnirane” i “reformske” vlasti, pa se prisjećam trenutaka kada je su u naboju patriotizma, zaneseno, emotivno, nadahnuto govorili o svim važnim i nevažnim događajima, na svim važnim i nevažnim skupovima, te na svim važnim i nevažnim mjestima, od seoskih ledina do ultimativnih urbanih prostora. Bilo je to vrijeme kada su nas podučavali šta znaći biti dobar patrioita, Bošnjak, građanin Visokog. Šta znači dobrobit Visokog, visočke kulture, kako se dičiti i ponositi slavnom istorijom. Priznajem da mi ta mantra i demagogija nedostaju. A slušali smo ih, upijali te emocije i atmosferu, pronalazili se u precizno seciranim društvenim stanjima i ulogama, razmišljali kako da budemo bolji u onome što nam je sa predizbornih skupova poručivano.

A onda, sve se raspade, pukoše na dva dijela i ostaviše nas brutalno kao dijete sa “sise odbijeno”, da tumaramo bespućima društvene zbilje, bez kulturno istorijske vizije, pače, moralnog svetionika, koji nam osvjetljava staze. Sad opet u gomili laži moramo da nađemo i prepoznamo nekog novog ko će da nam drži zapaljive govore, da nam objasni i djelom pokaže i povede u prosperitetnu budućnost baziranu na otmačini u javnom sektoru, a pri tome ubijedi nas da je za sve kriv neko drugi.

A sada ozbiljno.

Možda nije tačno da ONI, kada se “pojebu” između sebe i ostanu bez vlasti, plaće iz javnog sektora, da im naglo splasne i lokalpatriotizam. Možda jeste nepotrebno na jednom primjeru dokazivati patologiju društvenih normi kod nas, svi znamo da većina uhljeba ovako razmišlja i postupa. To je trenutno poželjan obrazac ponašanja u našem društvu. Naročito porazna činjenica je da bi većina ljudi smatrala budalom, da ne kažem ludim, onoga ko bi eventualno uradio nešto za opći interes. Ovo je jedan od razloga zašto kao društvo i pojedinci moralno i etički atrofiramo.

Promjene ovakvog stanja, u teoretskom i metodološki ispravnom smislu mogu doći samo iz dvije pozicije, ili skroz odozdo ili skroz odozgo.

Prva varijanta znači, da bi se desile neke promjene, moramo imati zdravu srž društva, poštenog i pravednog pojedinca koji konstruktivno razmišlja, ima jasne životne vizije, definisane stavove, generiše pozitivan pritisak na vlast i traži rezultate i odgovornost za iste. Ovo apsolutno nemamo, jer kako objasniti da zadnjih dvadesetak godina uporno biramo nesposobne i beskrupulozne ljude koji nas pljačkaju i ništa ne rade, odnosno, rade samo štetu.  Dakle, birači su pokvareni, a vlast je samo objektivno mjerljiv indikator tog stanja. Pogledajte samo današnje generacije mladih i njihov stav i ponašanje. Očigledno je da tu nema obrazovanja, a o odgoju da ne govorimo. Znači, bitku za promjene pokrenute od strane pojedinaca, ljudi dobrih namjera, smo nažalost izgubili.

Druga varijanta podrazumjeva da će neko, neki famozni „strani faktori, zavrtanjem ruke” nametnuti pozitivne promjene, odnosno, da upotrijebim konstrukciju, koja mi je više postala gadljiva i zbog koje sam zamrzio i istoimenu tortu – provesti reforme. To se neće dogoditi iz prostog razloga što to nikome ne odgovara. Kome danas trebaju slobodnomisleći ljudi, koji imaju kapacitet i mogućnost da postavljaju pitanja, traže akciju, pozivaju na odgovornost, utiču na dešavanja ili koji su u najširem smislu “jaki” i koji se “moraju pitati”? Nikome! U svijetu koji se globalizira, nacije i nacionalnosti će sve više postajati arhaizmi, a stvari će se sve više stavljati u ravan klasnih nejednakosti. Nije blasfemija, slobodno čitajte Marksa i Lenjina, može se nešto i naučiti, ali strogo paziti da se nešto od toga slučajno ne primjeni, bar ne na način unazad 60-ak godina. Već sada, kada gledamo pojedince u kontekstu globalizacije, imamo podjelu na „robovlasnike“ i „robove“. Mi smo „robovi“, samo malo slobodniji, ne vućemo bukagije na nogama, imamo pasoše pa možemo negdje otići, ali smo u suštini robovi sputani ekonomskim, društvenim, političkim okovima, koji treba da rade, vraćaju kredite, ratuju za robovlasnike.

Ni kao društvo i država nismo u boljem položaju, otimaju nam resurse, nameću nam sve živo, daju nam virtualne pare koje mi vraćamo kao stvarne, a ako nemamo dajemo im ono što je najdragocijenije. Pozicija naše vlasti u globalnim odnosima je slična poziciji redara u logorima Drugog svijetskog rata, naši su, ali rade za njih i za to imaju neke beneficije. Međutim, kad stvari dođu do kraja i oni stradavaju. Strani faktori nam ne žele dobro, onako kako mi to želimo, oni se samo brinu da održe situaciju da ne eskalira, da imaju sa suprotne strane podanike, a ne partnere, da mogu profitirati kako žele, da mogu provoditi razne sociološke eksperimente. Učili smo nekada davno, kada su fakulteti bili obrazovne institucije da je neka država suverena samo onda kada njen vojnik može silom zaštititi, a sad razmislite gdje smo mi u ovome. Mi smo sada nešto kao kolonije iz 19-og i 20-og stoljeća, a iz istorije sada, sa distance, vidimo koliko su bile dobre namjere kolonizatora. Dakle, ni sa ove strane nije realno očekivati da se nešto dobro za nas desi.

Racionalnim i dobronamjernim ljudima nemože biti svejedno kada vide šta se dešava, a u institucionalnom smislu nemogu ništa poduzeti, jer imamo borbu Davida i Golijata. Mi smo David, samo David je imao praćku, a mi smo gologuzi. Treba nam manje straha, a više stida, to može biti naša praćka. Svako pojedinačno da skupi malo hrabrosti, da ne kažem gluho bilo jaja, pa podigne glas i suprostavi se, ako ništa, onda kada on lično trpi nepravdu, da se zauzme za sebe kada nesposobniji od njega se zaposli u Općini, kada komšija koji nema jednog grla stoke dobije poljoprivredni poticaj, kada u njegovom mjestu nema vode dok više javnih fontana rasipa vodu za piće…… i tako dalje. Ljudi se boje kada imaju nešto izgubiti. Mi svakog dana imamo sve više ljudi koji nemaju više šta izgubiti. Od toga oni strahuju, uslovno rečeno količina straha je konstantna, samo je pitanje kod koga je. Sad je trenutno većina straha kod nas, zašto im ne bi malo prebacili.

A možda je ovo priča za džabe, jazuk papira, odnosno, javnog prostora.

Do tada ćemo gledati parazite, kao ove s početka teksta, i pitati se u kakvom svijetu ćemo našu djecu ostaviti.