Naslovnica Preporuka Književnik Zl...

Književnik Zlatko Topčić za BUKU: Rat je presudno obilježio naše živote a umjetnike opskrbio lošim iskustvima od kojih treba napraviti neku ljepotu

Danas je sve stvar manipulacije i medijske recepcije. Ionako, ovdje nekoliko pisaca imaju svog omiljenog čitaoca, pa mu se čude i dive, pitaju se otkud nekog zanima nešto što sam nije napisao.

15

Nekada je pod pseudonimom Gold Taucher u upokojenoj zajedničkoj državi pisao visokotiražne krimi romane i priče. Osim novčanih benefita, to iskustvo naučilo ga je kako za početak priča ne smije biti dosadna. I uistinu takve i piše. Zlatko Topčić, pišući novi roman „Uvertira“, poslužio se bogatim iskustvom građenja krimi zapleta i napisao, iako to eksplicitno ne priznaje, jedan od najvećih romana koji se bavi zločinima u minulom ratu. Iako mu je za ovu mučnu temu poslužila kulisa u vidu priče o Mocartu i njegovom ocu, te o Abdulahu Veledaru, ocu i sinu jednakog imena i talenta nalik Mocartovom, napisao je roman koji manipulacije u umjetnosti poistovjećuje s razlogom s onima koje se tiču zločina prema čovjeku. Višestruko nagrađivani i prevođeni pisac, scenarista i dramski autor Zlatko Topčić za BUKU, između ostalog govori kako nas istorija „nagrađuje“ viškom tema te kako vlastitom kožom plaćamo svaku riječ koju napišemo.

„Zar je moguće sve ove godine varati cijeli svijet!” pitanje je koje postavlja jedan od junaka „Uvertire“, po meni u ključnom dijelu knjige kada se pojavljuje Vaša junakinja baba Clara i daje odgovore na pitanja koja nas sve, zabrinute zbog umjetnosti, muče. Njen odgovor na taloženje velikih laži je površnost. Pretpostavljam da je i Vaš. A mene zanima kako smo, od toliko toga što smo mogli njegovati, bili najposvećeniji njegovanju površnosti?

Površnost je jedna od odlika našeg vremena. Površnost u svemu i svugdje, što je valjda posljedica brzine kojom živimo i broja informacija kojim smo izloženi, bez pauze u kojoj bi s njima zapravo mogli zaroniti dublje u svaki problem. To bi mogao bolje objasniti neki filozof, ili intelektualac opće prakse, a ja nisam ništa od toga, tako da…

Ali ste književnik…

Prije pisac nego književnik, nekako mi ovo drugo zvuči previše patetično i zvanično. A ja nisam ni savjest društva, ni inženjer ljudskih duša, ni izvještač s lica mjesta, ni  čuvar sjećanja, ni čuvar narodnog zdravlja, ni, pogotovo, kliconoša kuge. Samo sam ters posmatrač, solist i  sumnjalo. To – da.

„Nigdje nema toliko manipulacija kao u umjetnosti, i ogledanja moći velikih nad malima!“, takođe je dio odgovora ove Vaše živopisne junakinje. Čini mi se da je „Uvertira“ i nastala iz potrebe da se pokaže koliko je umjetnost podložna manipulaciji i koliko smo prije genija u stanju iskonstruistati nego prepoznati stvarnog.

Kada je Bog dijelio književni talent, nije vodio računa o veličini naroda iz kojeg čovjek dolazi ni jezika na kojem piše. Imaju oni tamo veće, sofisticiranije aute, brže kompjutere i urednije klozete, to da, ali u književnosti smo ukorak. Pa nije li Raymond Queneau napisao da, recimo Francuzi, osim prvih ljubavi i studentskih briga, odavno više nemaju o čemu da pišu. Ništa im se ne događa. Vole se i mrze, čudna mi čuda! Odavno, predugo, nigdje rata, ni čestite prijetnje, a znate već ratne priče između njih i njemačkih komšija! Nigdje ni koncentracionih logora osim u muzejskim postavkama i arhivskim filmovima. Tamo se silovanja događaju u lukama, u apartmanima, povjerljivo, u četiri oka, i u pitanju su samo pohota i niske strasti! Nigdje stvarnog razloga, nigdje nacionalne misije ni višeg cilja kojeg obljuba ovdje uzvišeno nosi, a od silovatelja pravi nacionalne zavodnike i junake! Prežvakavaju ti pisci stare teme, lišeni dubokog poriva! Čorbine čorbe čorba! Mi smo zato, poput američkih, pisci empirijske spoznaje, svojom kožom plaćamo svaku riječ koju napišemo. Nas historija snabdijeva temama, blago nama! A zapravo svi idemo uporedo na toj beskrajnoj stazi Književnosti, samo su nam glasovi drukčiji, putevi različiti, a i prepreke na njima!

Pretpostavljam da je bavljenje kulturnim menadžmentom, dalo obilje inspiracije za „Uvertiru“. Jesam li u pravu?

Da, danas je sve stvar manipulacije i medijske recepcije. Ionako, ovdje nekoliko pisaca imaju svog omiljenog čitaoca, pa mu se čude i dive, pitaju se otkud nekog zanima nešto što sam nije napisao. Jedino se ovdje hvale kako su napisali malo, pa samo zato misle da je to malo što su napisali – dobro! Samo se ovdje čude ako pisac piše, umjesto da, zabrinut nad stanjem nacije, meditira i od tuge loče. „Uvertira“ se zapravo zasniva na zdravoj ljudskoj potrebi da dovede u pitanje sve čvrsto etablirane vrijednosti. Sumnja je zdrava. Ovo je roman o podozrenju ali i o očinskoj ljubavi – drukčijoj od majčinske! – roman o  Leopoldu Mocartu i njegovoj bosanskoj reinkarnaciji koja, sa zadrškom od dvjesto godina, nastoji da ispravi stare nepravde jer je Leo kao muzički stručnjak i kompozitor očigledno pomagao sinu Wolfiju u komponiranju, sve do koautorstva, nastojeći, iz sasvim profanih razloga, čudo od djeteta učiniti još većim, a već je bio dovoljno veliko čudo od djeteta i genij da je suvišan svaki dodatni ukras. Govorim upravo o toj pretjeranosti, o odsustvu osjećaja za mjeru, istina na primjeru jednog genija, pa je stvar manipulacije manje bolna, ali je princip uočljiviji. Pokušajte, recimo, pročitati nešto od knjiga sa liste bestselera koju preporučuju kritičari New York Timesa pa ćete vidjeti kako se dobar zanat predstavlja kao vrhunska umjetnost čiji je glavni argument milionski tiraž. Oprah ili Dr. Oz kao preporuka?! Tu dolazimo do arogancije velikih kultura i velikih jezika, jer industrija nameće svoje vrijednosti kao opće, nauštrb pravih. Veliki se povremeno smiluju pa iz male sredine uzmu jednog, ne nužno najboljeg nego najbližeg, i još prije, najglasnijeg, pa ga svojima predstave kao egzotičnu biljku iz druge bašte. Kao hoće da, nakon Andrića, upoznaju bosansku književnost.

 

 

Pretpostavljam da imate i neke konkretne primjere…

Sjećam se ratne ‘94 kada nam je u Dom pisaca došla delegacija norveških kolega i predstavila svoj humanitarni doprinos prevođenjem i štampanjem knjige pjesama autora kojeg su predstavili kao „najvećeg živog bosanskog pjesnika“. Ko li je taj kojeg su oni izabrali i počastili bibliofilskim izdanjem na masnom papiru? Zagledaju se i Sidran i Sarajlić i Kordić i Ibrišimović… Spomenuše gosti i visoki tiraž i veliki interes norveške čitalačke publike za književnost onih koji nestaju u live tv prenosu. Nikada neću zaboraviti te začuđene i zbunjene izraze lica, naše, pa onda njihove, kada su shvatili da ih je namagračio neki izbjeglica stihoklepac koji im se tako predstavio a pisao je tekstove za narodnjake… Ova Bosna i ovaj jezik, neka ga svako zove u skladu sa svojom tradicijom, dao je svijetu mnogo velikana čija slava nije svjetska samo zbog tog prokletstva malog jezika i zato nije pravedno da se o nama stvara kriva slika kao o barbarskim plemenima bez kulture. U kakofoniji je teško čuti autentičan glas.
Ili, tzv. konceptualna umjetnost, ma šta to značilo, valjda nigdje nema toliko prostora za mediokritetstvo kao tu. Dosjetka nije umjetnost, sto flaša jestivog ulja umotanog u celofan nije umjetnost niti su umjetnost jabuke zakucane o zid, pa makar bile delišes, jonoglod ili lederice.

Činite mi se pomalo konzervativnim?

Jesam. Veliki Safet Zec je o tome govorio a njemu se kompetencije ne mogu odreći. Umjetnost je elitistička po definiciji, jer ako smo svi umjetnici, nije niko!

I još ću samo malo o babi Clari, kad već tako mudro zbori, koja govoreći o porodici kaže: „To nam je porodična tradicija, samo je još to ostalo od nas Coneglianovih… da pamtimo samo sebe, a sve druge zaboravljamo, pljuckamo i brišemo“, reče baba Clara. „Tako se branimo od tuđeg pljuckanja. To nam je u krvi“. Opisuje li to ona možda nas? Ponekad mi se čini da je ovakav odnos prema stvaralaštvu drugih bosanskohercegovački izum ili je to možda usud svih malih naroda kojima je dominantna karakteristika uskogrudost?

Nipodaštavanje tuđih postignuća je naša mentalitetska crta. Dokaz kako smo zapravo provincijalni. Pljuckanje drugih je naš nacionalni sport s dugom tradicijom. Pa se još i hvalimo kako nikom svom ne damo ispred! Ako si za konjski nokat iznad, odmah će da te za toliko skrate. Kada su negdje u tuđini, bezbjedno daleko, još će i dobiti pokoju pohvalnu riječ, ali čim priđu, smanjiće se za onoliko koliko nam budu bliži! To smo mi, nema tu razlike među konfesijama, i to je dio našeg zajedničkog identiteta, iako ima boljih stvari koje nas povezuju.

U „Uvertiri“ na određen način postavljate i pitanje smisla pisanja. Možemo samo pretpostaviti koliko je šume posječeno da bi se štampalo ono što će eventualno pročitati tek bliži srodnici autora/ice. I koliko je teško u toj šumi knjiga pronaći put do pravih izbora i izboriti se za adekvatnu poziciju knjiga koje to zaslužuju. Je li vjera u sud vremena nešto što Vas ne demotiviše u ozbiljnom odnosu prema književnosti i stvaranju?

U romanu „Dagmar“, koji je upravo objavljen i na češkom, u Pragu, moj junak kaže kako „diše još samo zato da bi to mogao opisivati.“ Naravno, tu je ideja dovedena do paroksizma, ali, uistinu, pisanje je potreba poput hrane, zraka, ljubavi. Blagosloveni su i prokleti oni koji pišu. Kristina, kada si prošle godine predstavljala u „Buybooku“ moju duologiju zavrsna.rijec@dagmar, otkrila si publici da su moji književni počeci vezani su za pisanje krimi romana i priča objavljivanih širom bivše države pod pseudonimom Gold Taucher.

Da, i mene je iznenadio taj podatak, jer pisci obično počinju s poezijom…

I s poezijom završavaju. Da, to je neobično ali s radošću se sjećam tih astronomskih tiraža, pa i honorara, od kojih je mladac kao student kupio stojadina, hej, u ono doba (smijeh). Ali u književnom smislu sam zapamtio samo jedno, suštinsko, da priča ne smije biti dosadna. Vjerujem u radost čitanja, ali i u radost pisanja. Na nekom nivou čitanja, „Uvertira“ je moj povratak na „mjesto zločina“, povratak trileru. Čitalac ima dovoljno elemenata da „Uvertiru“ čita kao kriminalistički triler i neće pogriješiti ako ide kroz roman tim putem, vodiće ga tačno diskretni znakovi prema svim zapletima i raspletima, ali će na isti način biti u pravu onaj čitalac koji „Uvertiru“ čita kao pikarski roman u kojem otac i sin Veladar, bosanske reinkarnacije Leopolda i Wolfganga Amadeusa Mocarta, lutaju po Bosni i Srbiji izvodeći čudesne performanse i predstavljajući „čudo od djeteta“. Imaće jednako snažne argumente oni koji Veladara oca vide kao romantičnog zanesenjaka koji, zaklet istini, ispravlja stare nepravde i dovodi u pitanje kanone, koliko i oni koji ga vide kao književnog mediokriteta, šarlatana i sjecikesu, ili možda ipak kao oca koji je, skrhan bolom, poludio nakon što je u ratu izgubio maloljetnog sina. Ili možda kao dilera droge, ili čak kao džankija… Sva su ta čitanja legitimna i sva imaju uporišta u jednom nivou teksta, pa neka čitalac, ako ga bude, a nikog ne vučem za rukav, bira, tim izborom govoreći o sebi. Naizgled apsurdno, ali „Uvertiru“ žanrovski određuje više čitalac nego pisac.

Dobro, nećete mi valjda reći da su vam tiraži nevažni i da pišete samo za sebe, vi koga su mnogi čitali a da ni ne znaju za vas…

Naravno da neću! Poznat mi je osjećaj komuniciranja s brojnom čitalačkom publikom, i njena važnost, ali, zapravo, pisac svoja pisma u boci šalje sebi. Pišem knjige kakve volim da čitam, pouzdajući se da sličan književni ukus ima još poneko. Utoliko bolje, ali ne presudno. Naši tiraži su mali, i naše tržište je malo, ako ga uopće ima, zato su prevodi od presudne važnosti. Preveden sam na dvanaest jezika i svaki od tih prevoda je malo čudo, a putevi do njih volšebni i i često nepoznati, nerijetko bez ugovora i plaćenih autorskih prava, samo odnekud dobijete nekoliko primjeraka knjige i taština začas nadvlada pohlepu. Ipak, dobijete iz bijelog svijeta komplimente kakve nikada niste ovdje čuli, kao za „Le mot de la fin“ /“Završnu riječ“ na francuskom, ali uistinu je lijep osjećaj kada vidite da se vaša knjiga uspješno ogleda u velikim jezicima i kulturama, i da je jezik umjetnosti i bitak čovjekov svugdje manje-više isti.

Je li roman „Uvertira“ istovremeno i Vaše tumačenje uvoda u katastrofu koju smo preživjeli (mi koji smo imali sreće) i posljedica katastrofe koje danas živimo i da li je opravdan moj doživljaj poistovjećivanja zločina protiv čovječnosti koji je donekle sličan zločinu ili krivotvorenju u umjetnosti?

Volio bih da je u pitanju tumačenje uvoda u katastrofu koju smo preživjeli, nego najava nove… Ako su onakva zvjerstva mogli počiniti Titovi pioniri, vaspitani na „bratstvu i jedinstvu“, šta tek očekivati od novih generacija koje nemaju tako intenzivno iskustvo zajedničkog života, koje odrastaju na „slozi“ i nacionalnim mitovima?! Strah me je i pomisliti, iako se bojim da nismo izvukli pouke iz grešaka devedesetih. Život je tako kratak i šteta je da ga provedemo u mržnji i međusobnom zagorčavanju! Ovo je lijepa zemlja, dovoljna svima! Takmičimo se u dobru! Svi imamo neki razlog da njom nismo zadovoljni, ali mislim da svoje slabosti projiciramo na nju. Lakše nam je nju optužiti, nego priznati da ne radimo dovoljno i da ne radimo dobro. Ne zanosimo se, na svakom drugom mjestu ima neko ko je došao prije i kojem smo tuđi!

Epizoda sa Vašim Veledarima i Mrčajevcima, nekako podsjeća na sve naše priče o „dobrim komšijama“ koji su se preko noći pretvorili u zločince. Je li u temelju svega, pa i tog „dobrosusjedstva“ bila laž, kao i u muzičkom uspjehu Veledara?

Nije laž, uprkos svemu i nakon svega. Ne pristajem, iako me je lako demantirati. Nažalost, puno je više loših primjera, jer u velikodržavne projekte je, u početku nevoljko, a onda logikom tehnologije zla, postepeno umiješan veliki broj ljudi koji više ne mogu nazad, ruke su do lakata krvave, obraz uprljan, a niko neće priznati da je kurvino kopile, nego relativiziranjem činjenica umiruje savjest i uvjerava se, bez puno dvojbi, da je ipak bio na pravoj strani. Znate, mnogi su u početku mislili slično, ali kada vam obuku različite uniforme, kada onaj, do juče vaš, puca na vas, a vi, do juče njegov, pucate na njega, i padne krv, vaša ili njegova, ili, još prije, i vaša i njegova, sve se pomuti i zaborave se razlozi, uzroci i povodi, napad ili odbrana postaju nevažni, sve se uskomeša i ljudi se spremno svrstaju u vrstu i broj s mnogo nula kojem samo onaj prvi daje smisao. Najlakše je baratati predrasudama, stereotipima, duhovna lijenost i moralna zapuštenost najviše vole te kategorije, jer kada kažete „svi su oni isti“ vama je lako objasniti sve što se događa. A ništa nije isto, ni slično. Ima dobrih primjera, ali se o njima ne priča, vlasti ne vole takve primjere jer im ruše koncept… Na sarajevskim Bjelavama, u ratno vrijeme kada se voda plaćala životom, postojala je u mahali jedna čatrnja u dvorištu koja je škrto davala vodu, jedva za domaćina, Bošnjaka, a jedina porodica koja je imala privilegiju redovnog snabdijevanja bila je, začudo bez gunđanja, jedna srpska porodica iz komšiluka. Nije to tako malo kako nam se sada čini, kao što nije malo, nego je puno, kada vam na Grbavici komšija Srbin krišom donese hljeb jer vi nemate pravo na njega, ni na sebe. Čitav koncept zavađanja naroda zasniva se na bestijalnim zločinima u ime i u korist kolektiviteta, pa na njihovim osporavanjima, kako bi se zgadila svaka mogućnost komšiluka. Ali, komšiluk je dvosmjerna ulica, kao i ljubav, treba je njegovati, davati pa očekivati da se uzvrati.

 

 

Znajući za vaše ratne traume, pitam kako nemati mržnju i revanšizam nakon proživljenog i koliko je lična ratna drama uticala na nastanak „Uvertire“?

Rat je presudno obilježio naše živote a umjetnike opskrbio lošim iskustvima od kojih treba napraviti neku ljepotu.
Nisam siguran da je osjećaj mržnje podložan racionalnom utjecaju i može li njeno odsustvo biti rezultat naše svjesne odluke da ne mrzimo, a imali bismo za mržnju sto dobrih razloga, iako vidimo kako mrze baš oni koji nemaju nijedan. Ljudi često mrze iz čiste obijesti i dokonosti, iz frustracije i vlastite neostvarenosti, po inerciji, diktatu većine ili iz pomodarstva. Zar ne prepoznajete te folklorne, prigodničarske nacionaliste koji od mržnje prave svoj brend a prvi zbrišu u nevolji?! Iako, nipošto ne sporim da postoje ljudi koji su duhovni invalidi pa njeguju svoj hendikep kao patriotski čin i jer mržnja prema drugima je jedino što mogu ponuditi kao dokaz ljubavi prema svojima. Dobro je intelektualno zahtjevnije pa se ljudima učini dosadnim, a Zlo je puno vitalnije, dinamičnije i pristupačnije jer svaka budala može biti zla i svaki glupan zna srušiti kuću.
Mržnja kontaminira prostor, zagađuje čovjekovu okolinu, ona je poput radiaoaktivnog otpada koji truje čitava pokoljenja duboko i dugo, dok se čestice mržnje ne raspadnu kroz vrijeme u svom besmislu. Otud, moja odluka da ne mrzim, ako je ima i ako je moguća, vrlo je sebična i vrlo je oprezna. Ja sam iracionalnu mržnju osjetio fizički, kako mi se slijeva niz lice kao krv, kao znoj, čak od ljudi kojima ne samo da nisam učinio ništa nažao, nego sam im činio dobro u prethodnom životu, pa kako onda da ih tako banalno mrzim kada mi je na raspolaganju puno rafiniraniji osjećaj prezira!

„I miješat će se njihove kosti s kostima njihovih očeva, i očevih očeva iz Drugog svjetskog rata, koji na istom mjestu skončaše na navlas isti način, od očeva ovih istih koji ih zatraše devedesetih, i očeva njihovih očeva, u muku i tišini, s kažiprstom na usnama, bez pomena i suze“, dio je iz „Uvertire“ a mogao bi stajati kao univerzalni epitaf nakon genocida i stradanja. Kako Vam je pošlo za rukom da pišući naizgled roman o Mocartu i njegovom ocu, te Abdulahu Veledaru, ocu i sinu istog imena, napišete po meni jedan od najvećih romana o genocidu u bh. književnosti?

Lijepo je to čuti, draga Kristina, godi sujeti, ali mislim da naprosto ne postoje romani o genocidu u bh. književnosti, ili barem ja ne pravim takvu podjelu. Postoje knjige koje govore o proteklom ratu, dobre i loše, pisane ispod svjetlosti svijeća koja ih nije učinila ni boljim ni gorim, postoje manje ili više pouzdani svjedoci neizrecivog, postoje sličice o ljudskim sudbinama u ratu, o njegovom besmislu, o tzv. malom čovjeku preko čijih leđa tzv. velikani ispisuju historiju, ali nema romana o genocidu, ukoliko ipak svaka od tih sličica ne čini jedan veliki mozaik. I treba primijetiti još nešto važno, kako tu nema mržnje, ni poziva na osvetu, nego ponajprije neka gorčina prevarenih, iznevjerenih, naivnih… U historiji književnosti nema primjera takve zloupotrebe jednog velikog djela, političkim instrumentaliziranjem fikcije kao praktičnog uputstva za upotrebu, pogrešnim, ideološkim čitanjem, kao što je slučaj s Andrićem i citat se odnosi na to. Napisao sam, zbog cjeline slike koja je razlivena poput akvarela, svojevrsni nepretenciozni apendiks velikom Andrićevom romanu, jedno poglavlje „Uvertire“ govori o čuvenom višegradskom mostu i zločinu koji se na njemu ‘92. ponovio nakon pedeset godina… Objavili su ga neki sajtovi, poput www.jergović.com ili www.balkan-sehara.com, a preuzeli brojni časopisi. „Ćuprija na Drini, apendiks“, dakle!

6yka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.