NekategorisanoKoliko se plašiš sreće?

Koliko se plašiš sreće?

Da i ako smo kojim slučajem dosegli „visine“ u kojima obitava sreća, kasnije ćemo sigurno pasti na dno. Svako zadovoljstvo mora da se plati. A „visine“ su namijenjene posebnima, a ne nama, svakodnevnim. Običnim.

Kada govorimo o našem napretku mi kucamo u drvo tri put. Da ne čuje zlo. Izbjegavamo da se hvalimo, jer se onda vrlo lako kvarimo.

Kada nekog iz naše okoline, po našem sudu, zadesi sreća, a mi baš tad gazimo trnje onda sebi govorimo „okreće se kolo sreće“ i to umiruje našu zavist i uvjerava nas da će ipak posle ove naše „muke“ kroz koju prolazimo, sreća pokucati i na naša vrata jer smo debelo platili za nju. Jedino što bi trebalo je da smo strpljeni.

U životu se smjenjuje dobro i loše. To nikog ne može da zaobiđe. Kod svakog je isto.

Međutim, duboko smo uvjereni da nemamo prava da budemo srećni, da to nečim ne platimo. Sreća je, naravno, veoma na cijeni, uz to je i jako rijetka, to znači da svaki put kada budemo srećni, nešto će nam se neopozivo loše desiti.

Tako sam sebe uhvatila neki dan kako djetetu govorim „Nemoj toliko da se smiješ na kraju ćeš plakati!“ Rečenica uz koju sam odrasla. Stvarno bismo „na kraju“ igre skoro pa uvijek plakali. Nije ni čudo kad su nas u to ubijedili. U to smo vjerovali. Ako se ne bi desio plač nakon smijeha, mislili smo dobro je sad smo se izvukli, prošli smo kroz iglene uši.

Svaki roditelj za svoje dijete želi da ono bude srećno. Zašto onda tako brzo zaboravimo na svrhu ličnog postojanja na zemlji, kada naš stvoritelj jedino što želi od nas je da budemo srećni.

Ali ja se pitam koliko smo sposobni da uživamo u svom životu kada si odrastao u sredini u kojoj to nije “društveno prihvatljivo”? Ili kad te jednostavno nijesu “naučili” u porodici kako da budeš srećan. Nemoguće je izbjeći te obrasce ponašanja sredine u kojoj si odrastao, a ona je prepuna negativnih uvjerenja koja nas uče tome da sreću treba kupiti, zaslužiti. I na kraju platiti.

Uvjeravani cijelog svog života da sreća nije naše prirodno stanje, sada sasvim nenaviknuti, gledamo sa velikom rijetkošću na nju.  Drugo jako uvriježeno mišljenje da moramo nešto prethodno uraditi kako bismo je “imali”. Obično je to gomila novca do koje bi trebalo da dođemo ili vjerovanje da se prethodno iz korijena moramo promijeniti jer ovako nesavršeni sigurno je ne zaslužujemo.

Neminovan je osjećaj krivice kada se dosegnu “rijetki” trenuci sreće i zadovoljstva. Živimo u teškim vremenima gdje su svi oko nas uglavnom “nesrećni”. I gdje je sramota biti uspješan, a taman posla “srećan”. Jedino što je dozvoljeno je dijeliti tugu i nesreću koja se na našu žalost dijeljenjem ne samnjuje, već uvećava.

Međutim, jedina istina je da ne moramo uraditi ništa kako bismo zaslužili sreću, jedino što bi trebalo je da budemo u ovdje i sada. Svjesni trenutka u kojem se nalazimo. Pa gdje se onda nalazi ta moja „prokleta“ sreća na koju toliko dugo čekam?

Suština problema leži u nedovoljnom voljenju sebe. Smatranju da sreću zaslužuje neko ko ima osobine “bolje” od naših, a da mi moramo promijeniti još mnogo toga da bismo je zaslužili.  Priličan broj godina je trebalo da prođe dok sam shvatila da mi je sreća najčešće bila ispred nosa. Bukvalno.

Sve vrijeme bila je u nevinom poljupcu mog djeteta. U mirisu kose moje majke nakon dugotrajnog pravljnja zimnice. U buketu osmomartovskih ruža mog oca. U dodiru mojih hladnih bosih stopala na suncu ugrijanom kućnom laminatu. U mirisu tek ispečenog hleba moje svekrve. U huku obližnje rijeke uz koju sam odrasla. U oštroj kosi mog supruga kada rukom pređem preko nje. U dobovanju kiše na limenom krovu moje kuće, u prvoj jutarnjoj kafi…

E, tu vam je sreća, dragi moji. Baš tu. Svuda oko vas. Samo što vas ne zove, već strpljivo čeka da je prepoznate, a potom zgrabite, za uvijek!

lolamagazin.com/visoko.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE