Naslovnica Preporuka Intervju Ljudi žive od...

Ljudi žive od filmske djelatnosti

Piše: Nisad Selimović za Oslobođenje

30
PODIJELI

Sa rediteljicom Ines Tanović razgovarali smo o problemima sa kojima se suočavaju bh. filmaši, dokumentarcu koji priprema, te priči za novi igrani film “Sin”.

Ines Tanović, rediteljica čiji je debitantski dugometražni igrani film oduševio publiku, poharao festivale i osvojio 14 nagrada, za Oslobođenje govori o ovom nevjerovatnom uspjehu, problemima u našoj kinematografiji, izlazu iz njih i budućim projektima.

Prije godinu i po, Vaš debitantski dugometražni igrani film doživio je premijeru. Sjajan prijem na SFF-u izgleda da je bio samo naznaka brojnih gostovanja i nagrada koje su uslijedile nakon toga za “Našu svakodnevnu priču”? Gdje je sve film bio, šta je osvojio?

– Film je do danas bio pozvan na 40 festivala i osvojio četrnaest nagrada. Sve te nagrade su mi jednako drage zato što su dolazile kako od publike, tako i od stručnih žirija i žirija kritike. Tako je nagradu za najboljeg glumca dobio Uliks Fehmiu na dva festivala, Vilnius Kino Pavasaris i See film festival Berlin na kojem je nagradu za najboljeg glumca glavnog žirija dobio i Emir Hadžihafizbegović. U Prištini i New Yorku smo dobili nagradu publike, na Lecce film festivalu smo dobili nagradu za najbolji scenarij i nagradu kritike FIPRESCI. Meni je veoma važna i nagrada za režiju iz Leskovca koju su mi dodijelili kolege reditelji, a nazvana je po čuvenom reditelju “crnog talasa” jugoslovenskog filma – Živojinu Žiki Pavloviću…

Dobit od filma

Film je prikazan od New Yorka do Los Angelesa i Sydneya, od Stockholma i Haaga do Dubaija, od Leccea preko Soluna, Istanbula, Kipra do Kaira.

Da li ste i pomišljali na tako veliki uspjeh dok ste stvarali film?
– Pošto smo mi dobili sredstva za niskobudžetni film i bili svjesni da pravimo, uslovno rečeno, malu toplu ljudsku priču koja nema primarno politički kontekst, nismo se nadali da će emotivna priča o porodici biti toliko prihvaćena. I ono što je mene najviše iznenadilo jeste da je naš bosanski humor potpuno shvaćen gdje god smo bili. Publika se i smijala i plakala sa našim filmom.

Svi znamo da je u BiH sve tri puta teže napraviti nego drugdje u svijetu. Šta je Vama bila najveća prepreka pri snimanju i produkciji filma?

– Najteže je bilo dobiti sredstva Fondacije za kinematografiju, jer se bez domaćeg fonda ne može krenuti u dogovaranje koprodukcija. Drugi otežavajući faktor je minimalan iznos koji smo dobili i sa kojim nismo mogli parirati ostalim koproducentima iz regije koji za manjinske koprodukcije dobijaju skoro ista sredstva kao mi za produkciju. U takvim okolnostima se mi kao producenti borimo da zadržimo većinski dio vlasništva i prava na film kako bi taj film bio i dalje naš.

Kako možemo promijeniti to okruženje koje očito nije baš sjajno za filmske radnike?

– Nažalost, kultura u BiH, pa tako i film kao jedna od njenih najuspješnijih grana, nema pravi tretman od današnjih vlasti. Filmski autori i saradnici su ujedinjeni u svom stavu prema odgovornim ljudima u ministarstvima kulture na svim nivoima. Mi svaki put ispočetka pokušavamo da objasnimo novim ministrima i vladama da filmska djelatnost nije parazitska i ona koja samo troši za festivale i crvene tepihe. To je prije svega grana koja zapošljava veliki broj ljudi koji od toga trebaju da žive.

Filmska proizvodnja sa svakom uloženom markom to višestruko vraća toj istoj vlasti kroz različita poreska izdvajanja, plaćanja smještajnih kapaciteta, najmove objekata, smještaj velikog broja ekipa… Dobit je ogromna i u estetskom i u finansijskom smislu. Sredstva koja se izdvajaju za filmsku djelatnost treba da se uvećaju kako bi mladi ljudi dobili priliku da ispričaju svoje priče i kako bi malobrojni filmski radnici uspjeli da održe kontinuitet rada i da prenesu svoje znanje na mlađe generacije. Ako se ovakav trend minimalnog ulaganja u filmsku djelatnost nastavi, vrlo brzo neće biti profesionalaca koji će moći da realizuju jedan film. Jer film je kolektivno djelo na kojem u različitim fazama radi oko 100 ljudi. To vam je kao jedna solidna firma. Ono što može popraviti situaciju jeste kontinuirano finansiranje filmske djelatnosti i donošenje zakona koji će to omogućiti.

Iako je “Priča” Vaš prvi dugometražni igrani film, dugo ste u ovom biznisu. Možete li napraviti presjek situacije u našoj kinematografiji otkako ste i Vi dio nje? Da li je bilo bolje nekada ranije nego danas?

– Ja sam prve kratkometražne filmove režirala krajem osamdesetih. To je dug period. Od 35 mm filmske trake, slanja negativa u laboratorije u Zagrebu i Beogradu, montiranja na klasičnim montažnim stolovima do današnje digitalne tehnologije koja je ubrzala i olakšala proces proizvodnje filma. Bez obzira na promjenu načina rada i dalje se radi o strasti i entuzijazmu autora da naprave film, da ispričaju svoju priču. U svim vremenima i u svim uslovima je teško napraviti ikakav film, a kamoli dobar. Na našim prostorima se već preko dvadeset godina kinematografija zasniva upravo na tom entuzijazmu i izdržljivosti autora da dočekaju svoj red. Mislim da je situacija sada možda i najteža, jer kako se društvene i političke okolnosti ne popravljaju, tako i stanje u kinematografiji postaje sve lošije, ne samo zbog smanjenja budžeta za kinematografiju već i zbog nezainteresovanosti vladajućih struktura da tu oblast urede.

Iako je “Priča” i dalje vrlo aktuelna, već ste počeli sa pripremama za novi film, o čemu se radi?

– Zbog situacije da sam kao autor dugo čekala svoj prvi dugometražni film, puno potencijalnih priča sam godinama razvijala iz vlastite potrebe da se bavim određenim temama. Tako je priča za novi dugometražni film pod nazivom “Sin” bila skicirana još i prije “Naše svakodnevne priče”. Porodica je izvorište kako mojih emocija, tako i tema koje se prelamaju preko intimnih odnosa.

“Sin” je priča o roditeljima koji usvajaju dijete iz doma i nakon četiri godine dobijaju svog biološkog nasljednika, svog “pravog” sina. Kako ta situacija djeluje na odrastanje djeteta koje je usvojeno, tema je ovog filma, paralelno uklopljena u današnji kontekst globalnog straha i nesigurnosti koju svi osjećamo.

Da li je još rano govoriti o nekim imenima, ekipi pa i eventualnoj premijeri?

– Da, još nije vrijeme za to.

Šta radite u međuvremenu, da li ste i dalje “bliski” sa kratkom formom filma i dokumentarca?

– Kratki igrani film nisam radila od omnibusa “Neke druge priče” koji je zaista imao fantastičan prijem na više od 40 festivala. To je bila odlična forma da pet rediteljica iz bivše Jugoslavije napravi kratke filmove o svojim zemljama nakon raspada zajedničke države.

Sa seta filma “Naša svakodnevna priča” - Ljudi žive od filmske djelatnosti

Generacijski jaz

Forma dokumentarca mi je izuzetno bliska jer se kroz nju bavim temama prethodnog rata i posljedicama tog rata. Mišljenja sam da se kroz dokumentarac može na najbolji način pričati o našoj neposrednoj prošlosti jer su živi njeni učesnici koji svojim prisustvom pred kamerom mogu bolje svjedočiti o određenim temama od bilo koje igrane forme. Upravo razmišljam o jednom kratkom dokumentarcu koji želim realizovati do proljeća.

O čemu se radi?

– To je također projekat koji će govoriti o Sarajevu, ali još je u fazi ideje, pa ne bih o detaljima. Razmišljam o novom dokumentarcu jer je dug period od jednog filma do drugog pa autor ima stalnu inspiraciju i potrebu da radi. A lakše je u ovim uslovima raditi dokumentarnu nego igranu priču.

Slažem se sa utjecajem dokumentaraca na publiku, a dodao bih i da već duže vrijeme, barem što se tiče mainstreama i Hollywooda, upravo dokumentarni filmovi pokazuju mnogo veći umjetnički i društveni angažman od fikcije…

– Pa upravo kako sam već rekla, dokumentarac je izvrstan žanr za određene priče. Nekada se čini da se igrana forma previše artificijelno, previše izvještačeno bavi nekim temama. Veliki studiji su nametnuli profit kao prvo pravilo u filmskoj industriji i tome se sve podređuje. Autori dokumentarnih filmova puno su slobodniji, njihovi su budžeti manji i oni mogu iz vlastitog ubjeđenja i bez pretjeranog opterećenja zaradom praviti svoje filmove. Zato mislim da su takvi filmovi iskreniji i više autorski od holivudskih blockbustera.

Da li naša publika pokazuje dovoljno interesa za dokumentarce? Ja bih ih lično prikazivao i u kinima, toliko mislim da su bolji od igranih filmova… Mislite li Vi da bismo imali publiku u kinima ako bi se takvo nešto nekada desilo?

– Mislim da je sarajevska publika zaista odlična, to se najbolje vidi na SFF-u kada su sve kino-sale pune. Naročito me raduje kada vidim da je dokumentarni program izuzetno posjećen. Što se tiče kino-distribucije dokumentaraca, mislim da bi ispočetka bilo teško privući veliki broj gledalaca, ali sa manjim salama, pažljivo odabranim filmovima i dobrim marketingom vremenom bi se privukla publika koja bi stvorila naviku da gleda takve filmove. U proteklom periodu se stvorio generacijski jaz između onih koji imaju naviku da idu u kino i onih koji je još nisu stekli. Kada bi se iz budžeta odvajala sredstva da školska djeca imaju obavezne besplatne projekcije filmova, stvorila bi se buduća generacija publike. To naravno mislim i za pozorišne predstave.

visoko.co.ba/oslobodjenje.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.